Čapljinka iz Njemačke pomaže udruzi “Šapice”
Udruga za zaštitu životinja „Šapice“ Čapljina od sredine prošle godine dobila je podršku u Mileni Kostić, Čapljinki koja skoro pola stoljeća živi i radi u Njemačkoj. O radu Udruge koja je polovicom 2016. godine uspjela osnovati svojevrsni azil za pse „Večernjak“ je već pisao, a njihov rad potaknuo je gospođu Milenu na angažman.
Ovih dana gospođa Milena posjetila je rodni kraj, pa je u želji da azilu proširi podršku kontaktirala i novinare, a priča naravno počinje od onoga – kako je sve počelo:
„Ja sam prošle godine čula od prijatelja Franje Sušića, da postoje, otišla sam tamo vidjeti, kako mogu pomoći. Usvojila sam odmah jednog psa, nedavno sam došla iz Njemačke usvojila još jednog psa, hoću još više pomoći. U drugom mjesecu organizirala sam i dopremanje pomoći, riječ je o donacijama ljudi koje vole pomoći. Ima ovdje sigurno puno ljudi koji su voljni pomoći, samo ne znaju kako, možda ne mogu financijski, ali ima i drugih načina. To mi je važno, znam da ljudi ovdje, imaju srca. Ja sam odavde, moja majka je iz ovoga kraja, iako živimo daleko, hoću nešto pomoći“, naglašava gospođa Milena, koja je s ciljem pružanja podrške čapljinskom azilu za pse, kontaktirala općinu Čapljina, Veterinarsku stanicu…
„Grad Čapljina je super lijep grad i čist je od psa. Ovi ljudi koji sada rade na njihovom zbrinjavanju, to rade volonterski, ne dobivaju za to ništa. Oni to rado rade, ali ako oni to ne rade, tko bi to radio, onda bi psi svugdje hodali i nitko ne bi bio siguran, ni dijete ni nitko. Zato im treba pomoć i razumijevanje, da se ne dogodi da netko otvori ogradu, da otvori vrata i svi ti psi koji su sada u azilu, završena na ulici i budu pogaženi. Bog je nas sviju stvorio, nije samo nas ljude, nego i životinje.“
Ono što je zanimljivo, gospođa Milena je fizioterapeut za ljude i za pse!? U Njemačkoj je i to spojivo.
„I to ima u Njemačkoj. Ljude tretiram u svojoj ordinaciji, oni dolaze k meni, a ja idem kući kod psa, koji su bolesni, koji su nepokretni, kojima nešto fali i njih u svojoj kući terapiram da nemaju stresa još ekstra. Upoznala sam ovdje našeg veterinara, nisam ga do sada znala, ima jednog psa za kojeg misli što bi trebao terapeuta, dogovorili smo se da vidimo što se može učiniti da se jednostavno spasi to se zdravlje, taj život.“
Kada je riječ o terapiji, gospođa Milena veli da je lakše raditi sa psima nego s ljudima.
„Psi su zahvalniji, skroz je drugačiji rad s njima nego s ljudima. Oni ti odmah pokažu gdje je njihov problem, odmah se opuste, pošto znadu ti ćeš mu pomoći. Oni su tako zahvalni. Nema ništa ljepše kad ti pas poliže ruku i kaže – hvala ti. To je njihov način zahvaljivanja.
Znam da je ovdje situacija drugačija, pa sam odlučila pomoći članovima „Šapice“, ovdje je u mišljenjima ljudi još uvijek – šta je pas? Ćuko? Šta je ćuko? Ima ćuko i ćuko? Svaki ćuko ima isto pravo da živi, stvarno da živi, ne da bude na nekom lancu non-stop, treba i on malo slobode.“
Gospođa Milena planira čapljinskim ljubiteljima životinja pomoći i kod udomljavanja pasa. Interesantno govori o usvajanju pasa, umjesto o udomljavanju pasa, a usvajanju djece – koja je razlika, pitali smo gospođu Milenu?
„Za mene nema razlike, svako živo biće je važno. Djeca su važna, ali sve ostalo je isto važno, ne moramo gledati samo na nas ljude, ima još puno više, nego mi ljudi. Na primjer, ja tamo radim sa psima, ima cuka koji rade, oni su u policiji, na granici, spašavaju živote, onda imaju psi koji djecu čuvaju koji su jako teški dijabetičari, oni jednostavno sa njima žive, oni ih prate, kad noću bi dijete možda umrlo oni probude roditelje ili dijete da im se možde dati inzulin da ne umre.
Psi rade, šta je s ovim psima koji čuvaju kuće, koji čuvaju radnje, banke… To se isto treba vidjeti i honorirati, tko bi našunjao negdje da je netko zatrpan, ako je bio zemljotres, nego pas, znate! Psi prate slijepe ljude…“, konstatira gospođa Milena, te naglašava:
„Meni je važno da moja zemlja, moj grad budu najbolji, prvaci u svemu pa tako i mu odnosu prema psima:“
Za Hercegovinu priča gospođe Milene je neobična, međutim, tko zna, možda se i u tom kraju stvari promijene, pa da pseće lizanje ruke i novac iz lisnice, budu podjednako vrednovani od strane pružatelja usluge.
Tekst i foto: D. Musa