Kad udari smilje na gomile: Kulturno-povijesna baština i novi biznisi
Bilo je devastacija gomila i gradina i minulih stoljeća, ali ono što ih je zadesilo u drugoj dekadi trećeg milenija, do sada je nezabilježeno. Moglo bi se reći da su se u prvom redu manje ili veće gomile, pa tek onda gradine našle na putu plantažama smilja. Kultivacijom kraša iz neznanja, nehata, namjere, svejedno gomile i gradine odjednom su se našle na putu novom biznisu. Zakonska regulativa je tu od slabe pomoći, mada se nadležni županijski Zavod za zaštitu spomenika kulture, Hercegovačko-neretvanske županije, prije dvije godine, oglasio s preporukom da se pri davanju koncesija povede računa o gomilama i gradinama. Međutim, kao i obično kod nas u praksi je to prepušteno dobroj volji koncesionara. Jednostavno, unatoč zračnim snimkama ne postoji ni precizna evidencija tih ostataka kulturno-povijesne baštine, kao primjerice za nekropole stećaka, pa je onda u praksi teško poštovati preporuke.
Što su u stvari gomile? U širem smislu može se reći da su gomile koje u arheologiji zovu tumulima, u stvari nadgrobni spomenici, svojevrsna mala groblja. Počele su se podizati nad grobovima velikodostojnika, prije više od četiri tisuće godine, a sahranjivanje na tim mjestima nerijetko je nastavljeno i u doba Rima i Srednjeg vijeka. Gomile ili tumuli milenijima su se iznimno poštovale, a danas su se našle na putu kašikama bagera. Posebice vrijednim čini ih podatak da se mogu naći uglavnom na području Hercegovine i Dalmacije.
Počele su se dakle, podizati nad grobovima velikodostojnika, plemenskih vođa, odnosno viđenijih predstavnika naroda koji su na ovim prostorima živjeli u doba takozvane vučedolske kulture, a nastavile su se graditi kroz brončano i željezno doba. Stare četiri milenija ili nešto više, stoljećima su ukrašavale hercegovački krš. Njihovoj mističnosti su doprinosile i razne legende, a manje-više svaki punoljetni Hercegovac čuo je pastirske ili slične predaje o gomilama kraj kojih je viđen miš kako u zubima nosi zlatnik i slično. Te priče djelom su bile uzrokom narušavanja mira naših predaka koji počivaju u grobovima ispod njih.
Gomile ili tumuli građeni su uz putove i često označavaju njihove pravce. Nasipane su na prijevojima radi bolje orijentacije. Velike gomile, na vrhovima brda nerjetko su urušeni suhozidi, odnosno bedemi velikih predpovijesnih utvrda ili naselja, koje se zovu gradine. Milenijima su dakle, štićene i štovane, to jest nitko ih nije rušio do naše civilizacije, a onda su se umiješali ljudski planovi, bageri, rovokopači, riperi… Za kraj, umjesto zaključka možemo se građanima preporučiti da riječima, pojašnjenjima, apelima i na druge načine, pokušaju utjecati na besprizorne graditelje i ulagače da sačuvaju grobove naših predaka. Vidljivo je da se dio prema gomilama odnosi s marom, međutim neki nisu, a to je velika nepopravljiva šeta i nenadoknadiv gubitak. Naš je problem što ne znamo valorizirati turistički potencijal gomila, ali to je već druga priča.
