Ljetna priča s čapljinske veletržnice: Na pijacu valja poraniti, kamen cvrči, a povrće vene
Temperature koje se od konca srpnja na jugu Hercegovine gotovo i ne spuštaju ispod 35 Celzijevih stupnjeva, odražavaju se na mnoge sfere života ljudi, nego i biljaka. Pri temperaturama koje vladaju u zadnjih dvadesetak dana, otežana je ne samo proizvodnja nego i plasman voća i povrća. Svjedoči o tome i slika s čapljinske veletržnice u Tasovčićima koja u podnevnim satima opusti. U “glavnoj ulici” u kojoj se nalaze tezge stalnih prodavača, izložena roba pokušava se zaštititi različitim pokrivalima, ni vlasnika, ni kupaca. Točno je podne, dojam je da tu na asfaltu na kojih stotinjak metara od hladne Neretve u hladu ima bar četrdesetak stupnjeva, a kamo li na suncu. Pri takvom stanju nema ni kupovine, a ni prodaje.
Stanje pojašnjava Grga Matić iz Višića, po poljoprivrednoj proizvodnji vodećeg naselja u dolini Neretve, inače jedan od rijetkih koji su volji pričati na temu žega i prodaje:
“Život se na veletržnici u ovo doba odvija rano izjutra i kasno popodne. Snalazimo se kako znamo, dolazimo rano izjutra, tu smo dok se može izdržati. Mi koji nismo daleko odemo kući na ručak malo predahnemo, pa popodne opet ‘Jovo nanovo’. Ovi ljudi sa strane, se dovijaju kako znaju, najčešće se sklanjaju u kafiće s klimom i druge zaštićene prostore. U najtoplijem dijelu dana ne može se govoriti o prodaji, poneko slučajno zaluta, najčešće u potrazi za lubenicama”, ističe Grga, pa razlaže:
“Ljudi se kako tako snađu, ali su problemi s voćem i povrćem koje ubrzano propada. Ako robu ne riješiš jutri, popodne moraš prebirati, bacati silom prilika uvele komade. Evo na primjer, patlidžan za kojeg mnogi misle da je tvrd i izdržljiv, jutri ga uberi, ako ga dobro ne zaštitiš uvečer je mek k’o spužva. Ima nekih kojima ova situacija ide na ruku, dok mi bacamo prezrele plodove ljudi koji drže stoku, kupe i voze kući”, kaže gospodin Matić, koji prodajući svoju i tuđu robu na Veletržnici zarađuje kruh već dvadesetak godina.
Toni Grbavac iz Šipovače kod Ljubuškog dopremio je krumpire. Na opasku o njihovoj zavidnoj kvalitetu, Toni odgovara:
“Glavninu sam ostavio u hladnjaču, ovo nije moglo stati, pa sam dotjerao za prodaju”, veli Toni koji zbog suše očekuje značajniji rast cijene krumpira koje će naknadno plasirati. Starina Ante Milanović iz Opličića, dopremio je zadnje branje bresaka, kaže da su prerodile.
“Cijenimo marku kilogram, ali nema jagme”, dopunjuje ga sin Darko.
Negdje u hladovinu “zavukli” su se prodavači voća iz okolice Gračanice, koji tijekom cijele godine preko veletržnice u Čapljini, plasiraju robu tamošnjih voćara.
Moramo reći da uz niz negativnih učinaka kao što su otežano sazrijevanje i ubrzano propadanje povrća i voća, visoke temperature imaju i neke pozitivne učinke. Tako je opasnost od brzog propadanja cijenu zelene salate podigla na dvije ponekad čak i tri marke. Jednostavno, proizvođači beru i dopremaju manje količine, kako bi se osigurali od propadanja, a to je u trenutačnoj konstelaciji na tržištu, potaklo rast cijene. Isto kao za zelenu salatu, vrijedi još za neke kulture – primjerice, blitvu i mahune. Visoke temperature pogodovale su i lubenici, koja je bila tražena, pa joj se cijena nije spuštala ispod 25 feniga po kilogramu, što je znatno bolje nego prošle, a i nekih ranijih godina. Uglavnom, život se na Veletržnici odvija i u otežanim uvjetima dio robe propada, ali proizvođači i stalni prodavači nemaju izbora. Dolaze po mraku, u tri, četiri sata ujutro, razlažu robu, čekaju kupce. Proizvođači iz udaljenijih mjesta koji popodne ne uspiju prodati robu, noće pod vedrim nebom nadajući se rano jutarnjim kupcima…
To je to – život na veletržnici u Tasovčićima na plus 39 stupnjeva Celzijevih, dok kamen od žege cvrči, a povrće vene.