Mostarsko proljeće 2017: Večeras u Kosači književno druženje s Julijanom Matanović, u srijedu u Čapljini
U sklopu kulturne manifestacije Mostarsko proljeće 2017. – XIX. Dani Matice hrvatske Mostar, večeras će s početkom u 19 sati u Galeriji kraljice Katarine – Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače biti upriličeno književno druženje s jednom od najprodavanijih hrvatskih književnicom Julijanom Matanović.
U programu sudjeluju Julijana Matanović, dr. sc. Mirna Brkić Vučina i Misijana Brkić Milinković.
RAZGOVOR: Julijana Matanović, najprodavanija hrvatska književnica na Danima Matice
ZABORAV JE NAJBOLJA ZAŠTITA, ALI SE SVOJIM PISANJEM BORIM PROTIV TOGA
Predragi profesor Stjepan Damjanović je na proslavi obljetnice u Zagrebu održao dirljiv i nadasve koristan govor. Matica je čuvarica; daleko od televizijskih kamera, portala, ali među ljudima koji znaju da se mladima u naslijeđe ostavljaju kultura i jezik.
Julijana Matanović, najprodavanija hrvatska književnica čija djela, bez razlike, čitaju ljubitelji knjiga svih generacija, ovih dana gostuje u Mostaru. Na Filozoskom fakultetu održat će predavanje o temi
„Domovinski rat i hrvatska proza“, na Mostarskom proljeću bit će upriličeno druženje s ovom književnicom – večeras u Mostaru, u srijedu u Čapljini.
Prof. Matanović, dobrodošli u Mostar. Ja bih rekla, pravo mjesto gdje kava ima kultni status. Kao i kod Vas. Kako je nastajala Vaša knjiga o kavi? Kava kojega „nadimka“ Vam je najdraža? Je li kava Vaš uobičajeni jutarnji ritual?
Hvala Vam na dobrodošlici. U pravu ste kad kažete da kava kod mene ima kultni status. Zanemarujem sve liječničke nalaze u kojima se gotovo naređuje da jutro ne smije započeti s kavom. Ne mogu zamisliti kako bi bez nje izgledala moja prva izgovorena rečenica.
Knjiga je nastala umjesto isprike. Ispovjedila sam to u samom uvodu knjige. Naime, kad me jednog dana poštovani profesor Josip Bratulić, zaustavivši me na hodniku Filozofskog fakulteta, pozvao na kavu, odgovorila sam mu da nemam vremena. On mi je odgovorio rečenicom koja je pokrenula prve priče. Profesor se zabrinuo nad svijetom u kojem nemamo vremena s dragim ljudima popiti kavu. Točnije, nad svijetom u kojem se ne zanimamo za priče drugih. Najmilija mi je šutkuša; ona uz koju se zbraja dan, popisuju učinjene pogreške, planira i mašta.
Pozornost kritike i javnosti privukla je i Vaša knjiga „Tko se boji lika još“. Na koji način u njoj pristupate likovima iz novije hrvatske književnosti? To je, ako se ne varam, svojevrsna priprema ispita iz toga kolegija!?
Kako sam ja odabrala pomirljiv govor o književnosti, govor lišen svake polemičnosti, knjiga Tko se boji lika još otvorila je, kroz gledišta književnih likova, brojna pitanja vezana uz naše objektivne analize književnih tekstova, naše povijesti književnosti, prokomentirala je svijet u kojem živimo. Uvodna priča sugerira da je to ustvari skripta studentice hrvatske književnosti, djevojke Sidonije Nedić koja je u Zagreb došla iz Bosne, a koja toliko voli literaturu da zbog ljubavi nije u stanju položiti ispit. I nije problem u njoj. Ljubav prema književnosti joj je zamjerena. Recenzent Tko se boji likajoš bio je akademik Viktor Žmegač.On je rukopis jako visoko ocijenio, i u tom trenutku to mi je, priznajem, dalo toliko potreban vjetar u leđa.
Predmet Vašega interesiranja jest i hrvatski povijesni roman u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. To je bila i tema Vaše disertacije. Gdje je mjesto toga romana u današnjoj suvremenoj hrvatskoj književnosti i je li vrednovan na ispravan način?
Kad sam se odlučivala za temu, a to je bilo sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, vjerovala sam da se povijesni roman više neće pisati. Do devedesetih, on je u prostoru jezika oživljavao onaj glas kojeg je službena politika osudila na šutnju. Međutim i u devedesetim se nastavio pisati, a danas očekujem velike romane iz nedavne prošlosti. Svjedoci su puno toga zapisali, spremni su kazivati, dokumenata ima…Ne treba – kako je davno rekao August Šenoa – samo žaliti truda.
Jedna ste od najplodnijih, najprodavanija hrvatska književnica. Kada nadahnuće navire?
Moje su priče uvijek građene na običnom, svakodnevnom, prepoznatljivom. Puno sam pamtila, svaki dan proživljavam cijeli svoj život. Znam da je zaborav najbolja zaštita, ali se ipak borim protiv toga. Slušam druge, gledam oko sebe. Potrudit ću se, u ovoj površnosti, sačuvati ljubav prema pripovijedanju i priči.
Poznati ste kao iznimno omiljena profesorica među svojim studentima. U čemu je tajna?
Nema posebne tajne. Pripadam onima koji ne staju pred studente da bi provjerili svoje znanstvene analize kojima namjeravaju zaraditi nekoliko bodova za napredovanje. Često zažmirim pred pravilima bolonjskog procesa. Meni je do književnog teksta jako stalo i taj osjećaj, nekim čudnom nitima, uspijevam dobaciti do studenata. Potpuno su slobodni u svojim interpretacijama. Važno mi je da studenti književnosti čitaju (zvuči doista nepotrebno,a itekako je potrebno), važno mi je da imaju pravo u tekst upisati svoje ja. Struka takav moj pristup može i osporiti, što nerijetko i čini, ali na onoj – meni dražoj strani (strani studenata) – puno više dobivam.
Da, kolegica Mirna je bila moja studentica. Bila je to divna generacija. Predavala sam im u jednom osjetljivom razdoblju svoje biografije. Oni su sve vidjeli, iako nismo o tome razgovarali. Još i danas imam svjetionik koji su mi darovali, u svibnju 2000., na promociji romana Bilješkao piscu. Na zidu radne sobe mi je i njihov brzojav koji su mi uputili za rođendan. Ako je Mirna svojim studentima prenijela samo dio te naše predavačke i čitateljske atmosfere, ja sam dobila prave bodove za napredovanje pred nekim pravim komisijama. Ovih dana i kolegica Brkić Vučina može provjeriti koliko sam se, i jesam li se, i ja promijenila. A Matica? Predragi profesor Stjepan Damjanović je na proslavi obljetnice u Zagrebu održao dirljiv i nadasve koristan govor. Matica je čuvarica; daleko od televizijskih kamera, portala, ali među ljudima koji znaju da se mladima u naslijeđe ostavljaju kultura i jezik.
Koja biste svoja djela izdvojili kao posebna, najdraža i zašto?
Vjerojatno će mene obilježiti prozni prvijenac Zašto sam vam lagala. Meni je posebno draga i knjiga koju ste Vi spomenuli, dakle Tko se boji lika još. Ta knjiga je moja prava autobiografija; književnošću o književnosti. Mislim da čitatelji vole I napočetku i na kraju bijaše kava. Nad njom, meni osobno, premda je dobila čak četiri nagrade, lebdi oblak tuge. Na kraju promocije Kave, dok sam potpisivala autorske primjerke, dobila sam vijest da mi je umro otac. U svom stanu, na sedamnaestom katu Alipašinog polja u Sarajevu. Nisam mu čak ni poslala njegov primjerak.
Je li Vaša kćerka Magdalena naslijedila mamin spisateljski dar? Čita li Vaše knjige? Je li stroga kritičarka?
Magdalena je naslijedila ljubav prema rečenici. Ona uživa smišljati i neke neobične riječi. Vidim da je više zanima zvuk nego značenje. Upravo se vratila s državnog LiDraNa i jako je sretna. Čita u rukopisu moje knjige za mlađe. Upravo je ovih dana pročitala Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom, roman o dječaku koji je završio sedmi razred i koji je poslan na otok Prvić u ljetnu školu govorništva. Dobila sam zeleno svjetlo svoje stroge recenzentice i knjiga se pojavljuje ovih dana.