Od kave iz zaboravljenog posuđa u Stocu, preko Koteza do saladža u Popovu polju

Raznolika i lijepa je Hercegovina, kratki je siže jednodnevnog posjeta istoku Hercegovine skupine radoznalaca kojoj je voditelj bio novinar što po prirodi posla češće zalazi u te krajeve, piše Večernji list BiH. Jedan od zaključaka koji se nameću jest da se ljudi iz različitih dijelova Hercegovine nedovoljno poznaju. Reklo bi se – zemlja mala, a puna kontrasta, u svakom pogledu. Dijelom je to posljedica posljednjih rata, a dijelom i prometnih tokova.

Jutarnja ugoda

Dolazak u Stolac i kava iz zaboravljenog posuđa prisjećanje je na majke i bake koje su u pržnjevima najprije na suhoj grabovini pržile, a zatim u mlinovima mljele, pa tek onda u džezvama spremale kavu. Ova stolačka, za neke nostalgična, a za druge neviđena, uz fildžan s kriškom lokuma, bila je jutarnja ugoda. Dalje put na istok vodi slabije ili jače izraženom uzbrdicom do prijevoja Žegulja, nakon kojega se put obara prema Ljubinju i Popovu polju.

Svojevrsna međa s obveznom zastavom na ulasku u manji entitet nova je zanimljivost. Na samom prijevoju dečko na improviziranom štandu, uz cestu, prodaje nekoliko vreća krumpira. Iako tvrdi da su domaći, ne bismo se iznenadili da su njemački, s čapljinske veletržnice, prepakirani u neutralnu ambalažu. Uspon uz Žegulju uz rekordno uzani kolnik dvotračne ceste djeluje sumorno. Pejzaž ogoljen požarima, goli kamen i okljaštreni ostaci izgorjelog drveća… Istočno od Žegulje vatra nije harala, ali sve je isto na desetak od ukupno 19,5 kilometara razdaljine između Stoca i Ljubinja, uz cestu nema kuća. To je jedna od razlika u odnosu na poprilično ušorenu zapadnu Hercegovinu. Povremeno se ukaže ploča koja označava mjesta čije se kuće ne vide s ceste i ništa više.

Prilaz Ljubinju iz smjera Stoca za radoznalce pravo je iznenađenje. Ljubinje je mali gradić čiji objekti govore da ljudi skromno žive, ali nisu time opterećeni, narodski kazano, “prostiru se koliko su dugi”. Na ulazu u gradić iz smjera Stoca pozornost privlače bogomolje, u prvom redu velebna pravoslavna crkva, koja se smjestila u okruženju nekropole stećaka. Nedaleko od nje je i katolička kapelica, koja je preživjela posljednji rat, što govori u prilog toleranciji Ljubinjaca. Nedaleko od kršćanskih bogomolja je obnovljena Kizlar-agina džamija. Šećući se glavnom, a moglo bi se reći i jedinom pravom ulicom, ostale poprečne jako su kratke, iznenađenje su dvije čatrnje, skoro na ulici?! One svjedoče da je Ljubinje jedinstveno, kraj bez vodenih tokova, u kojem je uredna vodoopskrba još problem. Nova postaja na ruti bili su Kotezi, selo u strani iznad Popova polja, koje vikendom ožive potomci nekadašnjih žitelja nastanjeni u Dubrovniku. Ljude ne tražimo, ali razgledamo dvije bogomolje, katoličku crkvu i džamiju Muje Kotezlije, jednu od najstarijih u Hercegovini. Neobično je to kako su na tim stranama bogomolje građene jedna uz drugu. Obje građevine su očuvane, s tim što je prijetnja džamiji, očito nedavno, urušeni potporni zid. Zanimljivost vezanu uz crkvu čuli smo za jednog od ranijih posjeta od Vide Ćorka Bokina, Dubrovčanina koji vikende provodi u selu svojih predaka. Kako pravoslavne crkve u Kotezima nije bilo, “zvono na našoj crkvi je klecalo, kao i kad umre katolik”. U tom resursima škrtom kraju nije se svađalo, nego surađivalo i poštivalo. Nažalost, krajolik kao na Žegulji – priroda se pokušava obnoviti od ljetošnjih požara. Dva kilometra ispod je Popovo polje, izdužilo se na istok i zapad, kažu 37 kilometara. Ukupna mu je površina 70 km2, samo manji dio uz prometnicu koja ga sječe od silaska s ceste Ljubinje – Trebinje do Ravnog trenutačno se obrađuje, ostalo je u korovu, posebice dio prema sjeverozapadu, tj. Hutovu, odnosno nekadašnjim ponorima Trebišnjice, koja je već 40-ak godina ukroćena rijeka betoniranog korita.

Vijugava rijeka

Kao zanimljivost vrijedi zabilježiti dvije usplahirene srne u samom polju, krotku rijeku i hotel Stanica na prilazu Ravnom u bivšoj zgradi kolodvora uskotračne željeznice. Ono što je rijetkost za Hercegovinu, obnovljen je tako da je autohtonost zgrade očuvana. Nakon odmora u Ravnom, slijedila je vožnja južnom stranom Popova, kroz koje betonskom posteljom vijuga Trebišnjica. Posebna priča su brda i prave planine, poput Bjelašnice čiji vrhovi dostižu i do 1396 m iznad razine mora, oko Popova polja, trasa uskotračne pruge koja je u cijelosti sačuvana između Ravnog i Zavale, pa saladži tj. salaši, poljske kućice u koje se spremalo žito. Zaključak, srednji jugoistok Hercegovine treba vidjeti i u njemu uživati, trećeg nema!

AUTOR 

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com