Skupština Teatra Kerekesh “zasjedala” na Matici
Nije upalilo od prve, ali jest drugi put, moglo bi se reći za predstavu “Skupština” Teatra Kerekesh, na Matici u Trebižatu. Prije godinu dana gostovanje Skupštine spriječila je gužva na autocesti kroz Hrvatsku, međutim u ponovljenom pokušaju problema u prometu nije bilo, na zadovoljstvo posjetitelja, ali i glumaca. Glumaca s razlogom, jer se za predstavu na “daskama koje život” znače ovoga puta na goloj ledini, donosila stolica više. Dobrano su Čapljinci popunili prostranu livadu na ugaru kao što ih je i većina u Hercegovini, a onda se prepustili uživanciji, odnosno komadu koji demistificira svakidašnjicu. Moglo bi se reći da komad secirajući životnu stvarnost, zadire i dublje u svakidašnjicu nego što se to u prvi mah čini.
Sve je tu na tapetu kroz četiri glavna lika, briljantnog Ljubomira Kerekeša kao Trpimira Oršuša, inače predstavnika romske manjine u Seoskom odboru, njegovog predsjednika Drageca, kojeg igra Draško Zidar, dok su role Marije Krpan u predstavi blagajnice i tajnice Đurđe, te Mije Pavelka u predstavi animatora kulture Iveka zvanog Tarzan manje zahvalne. Elem, gospoda nije gospoda, primjerice animator kulture čisti nos (jasno dok ga nitko ne vidi), od sjedalicu na kojoj će po formuli, što nam u BiH nije nepoznanica, sjediti predstavnik manjine. Uz to animator kulture je snagator koji i ne pomišlja na razoružanje, strojnicu ne želi vratiti unatoč zaključcima Seoskog odbora. Ljubomir Kerekeš, odnosno Trpimir, preživljava od “branja” (i to je iz slenga ovdašnjih Roma poznata riječ), puževa. Jasno puževi su izlika da se “ubere” još koješta, od kukuruza do krumpira… Svakako da je novijeg datuma upadica kako je jedne prilike da bi prijatelja odveo liječniku “od Todorića”, odnosno ispred Konzuma, posudio bicikl.
I zbog prasice brižna domaćice Đurđe ima oraha. Ukratko malo češće se zaljubljivala, ali ipak jedina u predstavi, koliko toliko, živi realnost, što se baš ne bi moglo reći za predsjednika Drageca, koji je zaokupljen muljanjem, što je na ovim prostorima poznata disciplina. Dragec je u svojim predsjedničkim akrobacijama u susjedno selo uspio izvesti fekalije, a omiljena tema su mu “pomoć viših instanci” u ovom slučaju grada Varaždina, a ne libi se ni samodoprinosa. Autor, odnosno tekstopisac Kerekeš na miru ne ostavlja ni poginulog branitelja kojem u čast drže priredbu, ne krijući da je poginuo od minobacačke granate, dok je bio u bijegu s bojišta. Tu bi se svakako našli ovdašnji zaboravljeni branitelji. Uglavnom, oko tog niza zgodica, Kerekeš je uspio napraviti gledljiv i nagrađivan komad čija je premijera bila 13. siječnja 2005.
“Apsolutno smo zadovoljni predstavom. Postoji možda, mali problem jezična barijera, jer predstava ide na kajkavskom, iako to nije onaj pravi književni kajkavski, više je to urbani kajkavski jezik. Mislim da je predstava apsolutno čista unutar svoje realizacije tako da ako i postoji neka riječ, neka mala rečenica, koja se doslovno bukvalno ne razumje, mislim da čistoća predstave gledatelju daje mogućnost da predstavu pericipira na najbolji mogući način. Ne samo kao komediju, nego u punom značenju koje je ovdašnja Skupština prezentirala. Iznimno sam zadovoljan reakcijama publike.
Ja kao autor, pišući, postavljajući, režirajući, igrajući…, ne libim se nego cijeli život funkcioniram u domenu malog čovjeka velikog srca, tako da ti mali ljudi, pod navodnicima, apsolutno, meni to nije nikakvo strano tijelo, dapače osjećam se velikim i potpunim djelom tog segmenta društva. Mislim da u tom segmentu društva počiva i najveća životna istina za same ljude i za življenje života. Crpeći ideje koje imaju pučki predznak, mislim da ljudi prepoznaju suštinu, prepoznaju da je to stvarni život. Za sada sam zadovoljan kako mi to uspijeva, a taj zaključak izvlačim iz ponašanja publike”, kazao je tekstopisac, redatelj i glumac komada “Skupština” Vladimir Kerekeš.
Domaćin i organizator predstave bila je “Založba kralja Tomislava” iz Čapljine. Predstava je izvedena na lokalitetu Matica doslovce uz rijeku Trebižat.