Stećci ili Vrijeme gradi – vrijeme razgrađuje
Simbolično uz treću godišnjicu uvrštenja stećaka na UNESCO-u listu svjetske kulturne baštine, na Radimlji zahvaljujući u dobroj mjeri pjesniku Maku Dizdaru najpoznatijoj nekropoli u regiji, održano je predstavljanje monografije „Razgovor s Radimljom“. Promocija impozantne monografije okupila je ne samo Stočane nego sve žitelje juga Hercegovine kojima stećci nešto znače, a takvih je sve više. Priča o Radimlji autora prof. dr. Miroslava Palamete i Mire Raguža, poznatog grafičkog dizajnera podrijetlom iz Stoca, te predstavljača, bila je više od same monografije, jer je sve prispjele još jednom, ponukala na razmišljanje – tko su i kakvi bili naši preci? S obzirom na tehnologiju gradnje u vremenu nastanka Makovih kamenih spavača, očito je to bila jedna od vodećih civilizacija u Europi. Miru Raguža, koji je danima strpljivo fotografirao stećke, zamolili smo za njegovo viđenje gradnje i dopremanja ogromnih kamenih blokova tu na sred polja, a dobili smo slikovito pojašnjenje:
„Nije to ni meni savršeno jasno. Jedan od oblika možda nije prigodna riječ, ali realna je, laganja o stećcima je njihovo mistificiranje, dakle ljudi vole mistificirati, jer kada se nešto izmistificira onda se može nakon toga, reći bilo što unutar nekakvih nazovi objašnjenja. Dakle, transport stećaka, o tome su mnogi autori dosta pisali i tu nema nekih osobitih tajni. Kao stećci su rađeni obično od lokalnog kamena iz neposredne blizine, i to se vrlo lako prenosilo, to nije nikakav problem bio ni tada, ni danas. Tada osobiti!“, zagonetno će gospodin Raguž, pa na opasku – gromade od nekoliko tona“, nastavlja:
„Ima spomenika i po desetak tona, i više čak. Mnogi koji ovo budu čitali, možda nisu nikada razmišljali kako se vadi kamen iz žile. To je vrlo jednostavno, mi ovdje imamo primjerke na nekropoli, oni su lijepo prikazani u monografiji, gdje se vide tragovi klinova iz kamenoloma. Ima na nekoliko slučajeva i mi smo to u monografiji prikazali. Tijekom zimskog vremena klesari, kako su se tada zvali kovači, dolazili bi na svoje kamenolome, donosili si su suhe klinove, što bi danas ljudi rekli kajle, onda su oni pravili rupe djetlima u kamenu, zabijali bi te kajle i zalijevali ih vodom. Za vrlo kratkog vremena kada bi se kajle raširile, kamen bi pucao točno gdje treba pucati i dobivale su se velika gromade kamena. One su tada išle na plazove, plazovi su određene sanke koje su vukli volovi. Volovi su vrlo pouzdana snaga, jedna mala akcija, što bi se ovdje reklo moba u Stocu, ili kako se drugdje govori po Bosni i Humu, oni bi tovareni i tako grubo isklesani dolazili na lokaciju gdje bi onda majstor to postavljao na svoje mjesto, radio ukrase ili što je već naručeno i nakon toga bi to lijepo naplaćivao od onoga tko je to naručio. Isto k’o i danas. Ljudi i danas slično prave grobnice, hajmo reći danas je to malo lakše, imamo jaču tehniku, imamo i uvozni kamen iz Afrike. To je od prilike to“, u slikovito- sarkastičnom tonu zaključio je Miro Raguž, priču o onome što mnoge žulja kada vide na sred polja ogromne kamene spavače, a okolo nigdje kamenoloma.
Naravno, oko stećaka se još puno toga može kako kaže gospodin raguž „izmistificirati“, kao primjerice kako nekoliko tona teška gromada nije tonula u zemlju prilikom transporta i slično. Na oko objašnjenje je vrlo jednostavno, ali praktično, pak, nitko još nije demonstrirao. Jedno je sigurno, taj način lomljenja kamena slikovito je prikazan u svjetski nagrađivanom dokumentarcu „Hop jan“, nedavno preminulog južno-hercegovačkog redatelja Vlatka Filipovića.
U suštini, svako pomnije razgledanje, a posebice izučavanje stećaka otkrije po neku tajnu. Tako je detaljno fotografiranje i svojevrsna inventarizacija Radimlje, pokazala da je na njoj 135, a ne kako se navodi u literaturi 133 stećka. Na žalost Radimlja na čijim stećcima vrijeme ostavlja sve vidnije tragove, detaljno je fotografirana i skicirana, a time i sačuvana za historiju, mnoge druge nekropole nisu te sreće.
Tekst i foto: D. Musa