Dan sjećanja na 32 godine od pada Vukovara i pokolja u Škabrnji
Datum 18. studenog 1991. godine ostat će zauvijek upisan u kolektivnu svijest hrvatskog naroda kao dan krvi, bola, patnje i smrti. Dan kada je svijet okrenuo glavu, a JNA i srpske paravojne formacije uz pomoć pobunjenih Srba u Hrvatskoj počinili jedan od gorih masakara nad hrvatskim narodom nakon Drugog svjetskog rata.
Obrana Vukovara posljednjih mjesec i pol dana 1991. godine
Prekretnica bitke za Vukovar nastupila je 1. listopada kada je JNA zauzela selo Marince i tako uspjela presjeći jedinu preostalu komunikaciju s Vukovarom (Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-“kukuruzni put”-Vukovar). Iako su vojska JNA i organizirane srpske paravojne formacije uspjele staviti u potpuno okruženje Vukovar i Bogdanovce, kao vanjsku točku obrane Vukovara, izmoreni i iscrpljeni hrvatski branitelji uspjeli su održati obranu grada još mjesec i pol dana.
-Oglas-
S obzirom da je ovladavanje Marincima i deblokada Vukovara stvaralo preduvjete za njegovu obranu, snage Hrvatske vojske i Specijalnih jedinica MUP-a RH na tome su predano i neumorno radile, ali u konačnici bezuspješno. Činjenica je da je hrvatska vojska tek bila u začetcima, tek se organizirala te je u odnosu na JNA imala zanemarive snage naoružanja, streljiva i tehnike.
Još jedan od važnih napada JNA bilo je prodiranje u selo Lužac 2. studenog čime je prekinuta povezanosti i opskrbe između Vukovara i Borova naselja. Krizna situacija bila je i kod Lipovca, na granici sa Srbijom i na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje je jugoslavenska vojska slala veliki broj svojih pripadnika. Teške borbe vodile su se za selo Bogdanovci sve do 10. studenog kada je selo palo, a JNA i srpske paravojne formacije počinile masakr nad lokalnim hrvatskim stanovništvom. Nakon toga su snage JNA zauzele područje Milova brda čime je grad presječen na dva dijela. Uskoro pada i VUPIK-ov silos, a hrvatske snage izvode svoj zadnji pkušaj deblokiranja Vukovara i vraćanja sela Marinaca, ali bez ikakvog uspjeha.
“Treba spašavati ove ljude, razumiješ!”
U ponedjeljak, 18. studenog jugovojska u čijem su se sastavu borili i pobunjeni Srbi iz Hrvatske zauzela je dio grada, a idući dan i Borovo naselje. Zadnji hrvatski branitelji pružali su otpor sve do 23. studenog.
„Mala, sjedaj za telefon i zovi sve živo… Zovi Međunarodni crveni križ, zovi EZ, zovi dragog Boga ako treba! Treba spašavati ove ljude, razumiješ!“, rekla je dr. Vesna Bosanac novinarki Hrvatskog radija Vukovar, Alenki Mirković. Tada je, prema podatcima, u Vukovaru ostalo oko 15.000 ljudi, a među njima je bilo od 1500 do 2000 djece. Do kraja je u gradu ostao i legendarni kirurg vukovarske bolnice dr. Juraj Njavro, porijeklom iz općine Neum koji je nakon pada grada zarobljen i odveden u srpski koncentracijski logor u Srijemskoj Mitrovici.
Dio hrvatskih branitelja i civilnog stanovništva uspjelo je izbjeći iz grada u danima uoči pada, ali je dio njih i ostao te su bili prepušteni na milost i nemilost okupatorima. Tada počinju masovna smaknuća, kako na licu mjesta tako i na ciljanim stratištima kao što je bila Ovčara. Prokazivanja susjeda, odvajanje muškaraca od žena, posebno izdvajanje Hrvata i slično postali su svakodnevnica u srcu Europe.
Ljudska civilizacija je u Vukovaru dotakla dno. Hrvatski branitelji i civili ostali su u rukama srpskih vojnika i njihove pjesme – „bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. Oni koji nisu ubijeni završavali su u srpskim logorima u kojima se doživljaj pakla nastavio. Pred očima međunarodnih promatrača jugovojska je pokazala svoje barbarsko, zločinačko lice.
Ćirilični natpis „Dobrodošli u mrtvo selo“
Istoga dana kad je pao Vukovar na drugom dijelu Hrvatske četničke postrojbe okupirale su i ušle u Škabrnju, malo mjesto u zadarskom zaleđu u Ravnim kotarima i potajno smaknuli, u jednom danu, 63 branitelja i civila, a selo sravnili sa zemljom.
Danka Dražina, braniteljica Škabrnje kaže da ništa nije nagovijestilo mogućnost takvog krvavog i nemilosrdnog zločina koji se odvio u taj, za hrvatski narod, tmurni ponedjeljak. Nije, kaže, imala drugog izbora, nego svoju sanitetsku torbu zamijeniti puškom na ramenu. Tako pamti jesenske dane 1991. godine u svojoj Škabrnji.
O životu
Razorene ulice Vukovara oplakivale su svoje građane, djecu svojih ulica koja su te hladne 1991. godine beživotno ležala na ruševinama svog Grada. Grada koji im je pružio djetinjstvo, prve korake, prve ljubavi i uspomene. U Vukovaru se danas živi, rađa se i umire, ljude brinu svakodnevne obveze i problemi kao i u drugim gradovima.
Nad gradom, kao avet još uvijek stoji bol i tuga zbog nepravde i neprocesiranih ratnih zločina i zločinaca. Lebdi tuga za, još uvijek, nepoznatim sudbinama i mjestima stradavanja nestalih i ubijenih. Vukovar i brojni drugi gradovi čekaju na pravdu.
No, Grad stoji i stajat će. Usprkos i unatoč.