Danijela Dugandžić: ‘Rekli su da neću imati djece, sad se Gospi molim za treće’

Neki mole, drugi dolaze iz znatiželje. Treći kažu: ovo je prevara. No većina se ipak vrati. To valjda nešto govori o svemu ovome.

U međugorsko čudo uvjerava nas radnica iz jedne od stotina suvenirnica, naguranih u samom centru hercegovačkog mjesta. Njezina radnja odmah je preko puta crkve svetog Jakova, čija su dva tornja jedna od najpoznatijih slika Međugorja. Svako malo u suvenirnicu navrati poneki turist. Prebiru po krunicama, kupuju magnete, Gospine statue…

Račune trgovci izdaju u markama, no neće se ljutiti ni ako se plati u kunama. Ponestane li im sitnoga, u radnjama često kao kusur vraćaju eure. Valuta nije problem. Sezona u Međugorju obično počinje krajem ožujka, a zagužva se nakon Uskrsa. No mjesto ni ostatak godine nije prazno. Unatoč glasinama da je u Međugorju manje turista, dvorištem crkve svetog Jakova i početkom ožujka mile turisti. Stigle su grupe iz Italije, Francuske… Odlaze se moliti, stoje u redu pred nekoliko desetaka ispovjedaonica. Oko crkve postavljeni su zvučnici. Molitva i pjesma čuju se cijeli dan. Gužve su i na putu prema Brdu ukazanja. S tog je brda prije 36 godina šestero djece dotrčalo u mjesto tvrdeći da su vidjeli Gospu. S vodičem ili bez, turisti se penju po oštrom hercegovačkom kamenju. Nemoćne uz brijeg vode na nosilima. Na brdu, pored Gospina kipa, atmosfera je drugačija nego u užurbanom centru. Moli se u tišini. Šapuću da se gore osjećaju ‘bliže Bogu’.

 

Ponosni roditelji: Ana i Iva naša su međugorska čuda

Jozo je imao deset godina kad se prvi put čulo za ukazanje. Kaže da ljudima nije trebalo puno da povjeruju. Već nakon tri, četiri dana, kaže, dogodilo se prvo ozdravljenje.

– Jedan, zvao se Jozo kao i ja, bio je slijep, rekao je ženi koja je išla na brdo, da mu donese malo zemlje i nešto smilja. Donijela mu je. On je to pomiješao s vodom, umio se, protrljao po očima i zatim progledao. Rekao je ženi: ‘Ja te vidim’. A ona će njemu na to: ‘Što me zezaš?’. ‘Nemaš čarape’, odvratio joj je suprug. Brzo se o tom počelo pričati po mjestu- prisjeća se Jozo.

A o svojem čudu bez suza u očima ne može pričati Danijela Dugandžić (39). Ona i suprug deset godina su pokušavali dobiti dijete. Posjeti liječnicima su se nizali, a nada je kopnila. Nakon sedam godina uzaludnih pokušaja, ‘pokosila ih je dijagnoza’, bebu nikad neće moći imati.

– Zanijemili smo. Toliko nas je to pogodilo da suprug i ja to više nismo ni spominjali. U to vrijeme bili smo često kumovi djeci naših prijatelja i rodbine. I slaviš s tim ljudima, raduješ se dječici, pa onda kad dođeš kući, proplačeš cijelu noć- govori nam Danijela. A onda je jedan posjet liječniku sve preokrenuo…

 

– Mislila sam da mi s ciklusom nešto nije u redu. Bila sam uvjerena da sam ozbiljno bolesna.

Ležala sam na pregledu. Stisnula sam oči, šake i zube. Čekala što će mi reći. Trajalo je cijelu vječnost. Bila sam na rubu. Doktor je šutio, samo je u jednom trenutku rekao da će me pregledati ultrazvukom. Zamrla sam, pitala sam se što je našao. Zatvorila sam oči. Tada je rekao riječi koje neću zaboraviti dok sam živa: ‘Danijela, čestitam, trudni ste’. Mislila sam da sam krivo čula, pa je ponovio ‘Danijela, čestitam trudni ste’. Nisam znala bih li plakala ili se smijala. Suze su mi same curile. Onda je liječnik izgovorio točno ove riječi: ‘Ne znam kako, ali nekuda je prošlo’ – govori kroz smijeh Danijela.

Ona i suprug Vjekoslav imali su problema objasniti obitelji i prijateljima da čekaju bebu.

– Nitko nam nije vjerovao. Neki su nam poklopili slušalicu, a onda za 20-ak minuta zvali i pitali jesu li oni dobro čuli. Mame su plakale, nisu mogle doći do riječi – objašnjava Vjekoslav (42).

Njihova Ana rođena je živa i zdrava, a danas je vesela i bistra petogodišnjakinja. Prije dvije godine Ana je dobila i sestru Ivu.

– Puna ih je kuća. Stvarno ne znam što smo nas dvoje radili dok njih nismo imali. Bilo je tako pusto. Hvala Bogu i Gospi kojoj sam se molila – zaključuje Danijela…

24sata.hr

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com