Danijela iz Stoca s majkom i sestrom vodi obiteljsko imanje, uz to izrađuje i unikatne bukete od voća i povrća
Danijela Džakula, mlada djevojka iz Stoca zajedno sa svojom majkom i sestrama vodi veliko poljoprivredno imanje OPG “Džakula”. Godišnje proizvede tone voća na tri hektara zemljišta. Zajedno s majkom i sestrama nakon očeve smrti odlučila je nastaviti ono što je on započeo još prije 40 godina. Ivo Džakula tada je pokrenuo obiteljsko imanje i među prvima u Hercegovini zasadio nasad trešnje talijanskim sadnicama.
“Cijelu ovu priču je pokrenuo moj otac već davnih osamdesetih godina. To su bila druga i drugačija vremena. Većina proizvedene robe s,e kako mi je tata pričao, tada prodavala izravno ,odnosno nitko nije stajao na putu od proizvođača do krajnjega kupca, rezultat takvoga sustava rada je bio na zadovoljstvo i proizvođača i kupaca. Ratna događanja su prekinula proizvodnju, a time je prekinut i takav sustav rada. Moj otac se ponovno 2000. godine odlučio za obnovu naših voćnjaka. Nekako je prvobitna ideja bila da se bavimo proizvodnjom jedne vrste voća, odnosno da ne svaštarimo. No, već tada se naslućivala nestabilnost ili nesigurnost tržišta, tako da jednostavno nije bilo moguće osloniti se na proizvodnju samo jedne vrste voća. Tata je obnovio oko tri hektra zemlje i pretvorio ih u voćnjake. Bio je prvi čovjek koji je na ovim prostorima zasadio plantažu trešanja, visokokvalitetnih talijanskih sorti. Danas sam jako ponosna na taj njegov pothvat, na nesebično dijeljenje kalema, savjeta i svega što je bilo potrebno da se proizvodnja trešanja razvije na području Hercegovine. Mišljenja sam da nam je trebalo i da nam treba više takvih nesebičnih ljudi koji kroz ono čime se bave pridonose sveopćem dobru. Uz takvog oca je bilo neizbježno zavoljeti ovaj posao. I to je glavni razlog zašto se taj isti posao održao do danas. Trešnje su moja, odnosno naša prva ljubav koja se kasnije proširila na sve sorte voća, pa se onda ta silna ljubav malo i razgranala. Danas tako radimo i domaće proizvode od voća kao i neka lijepa poklon pakiranja u vidu košarica s našim proizvodima, voćnih buketa i slično”, kaže Danijela za Hercegovina.info.
OPG danas vodi sa svojom majkom i sestrom.
“Mislim da riječ izazovno i ne može opisati obujmom posla koji radimo. Za ‘normalne žene’ ovo bi bilo nemoguće za odraditi. Moj otac je preminuo 2017. godine i njegova prijevremena smrt je bila nešto najteže i najgore što nam se dogodilo u životu. Ali upravo ta velika ljubav i poštovanje koje osjećamo prema njemu je ono što nam daje snagu. On je bio i ostao naš pokretač. Voćnjak je za nas mjesto gdje se osjećamo da smo najbliže njemu. Ljubav čini čuda i ljubav je pokretač svega. To je za nas bio jako izazovno razdoblje, ali i jako produktivan. U meni osobno je u tom razdoblju proradio neki inat. Odlučila sam da ću se boriti protiv svih predrasuda koje ljudi imaju o poljoprivredi. Iskoristila sam društvene mreže kao jedini dostupan medij. Objavljivala sam slike našeg voća i objašnjavala da poljoprivreda nije nešto na što smo primorani, nego nešto što želimo i volimo raditi. Pričala o svemu onome što nas veže uz ovaj posao, objašnjavala da poljoprivrednici nisu glupi ljudi, nego naprotiv. To su ljudi koji moraju puno toga znati, jer ovaj posao zahtjeva znanje. Nekako sam jako brzo postigla da od onoga “jadni vi” dođem do onoga “svaka vam čast”. Daleko od toga da se i danas ne susrećemo s izazovima i predrasudama ali to nas ne sprječava da se i dalje borimo protiv istih”, kaže nam.
Nekad moraju potražiti i pomoć pri radovima.
“Dodatna radna snaga nam je potrebna pri berbi trešnje, jagode i smokve. Sve ostalo voće beremo sami. Preradu također radimo sami kao i voćne dekoracije”, ističe Danijela.
Nekada je posao teško uskladiti sa svim obvezama i poslom kojeg je na njihovom imanju pregršt.
“Što se konkretno mene tiče, tijekom sezone imam jako malo vremena za prijatelje, druženja i slično. Meni radni dan počinje nekad u šest sati ujutro, a nerijetko završava u dva sata nakon ponoći. Imamo svakodnevne berbe, nakon kojih slijedi odlazak na tržnicu, po povratku kući najčešće imam odraditi neku od poklon korpica, a nakon toga ide ono što ja zovem trećom smjenom u kojoj pravim džemove i sokove. Ponekad možda i naiđem na malo nerazumijevanja jer eto ljudi baš uvijek i ne mogu shvatiti koliko obaveza sa sobom nosi ovaj posao, ali evo nekako se trudim da propušteno nadoknadim u zimskim mjesecima kad je obujam posla manji. Ja sam prihvatila takav način života i zapravo najbolje i funkcioniram tijekom sezone u toj našoj “gužvari od posla” kako je ja volim nazivati. Možda se ponekad tijekom sezone i javi pad energije, ali jako brzo se povratimo. Već na kraju sezone jedva čekam iduću. Možda u tome i jest ljepota ovoga posla. Jer završetkom sezone već imaš nadanja i očekivanja za onu iduću”, Danijela.
Od trešanja, do puno toga.
“U sezonu krećemo već u prvoj polovici četvrtog mjeseca s plasteničkom jagodom. Nakon toga slijedi trešnja, nektarina, tri sorte breskve, smokva, kruška, šipak i rog paprika s kojom završimo sezonu nekad krajem desetog mjeseca”.
Kada je riječ o plasmanu, najveći dio proizvoda plasiraju u Čapljini.
“Što se tiče voća i povrća imamo ugovoren otkup na Veletržnici u Čapljini i to je jedini mogući način prodaje koji trenutno možemo raditi. Dobivamo jako puno upita za drugačiji vid prodaje, odnosno za izravnu prodaju krajnjem kupcu, ali nažalost nismo u mogućnosti odraditi takav vid prodaje jer jednostavno nemamo vremena. Jako često se događa da nam ljudi iz neznanja savjetuju da bi nam upravo taj izravni način prodaje bio puno isplativiji, ali jednostavno nam je nemoguće na taj način prodati. Primjera radi, deset tona breskve u roku od petnaest dana. Što se tiče prodaje prerađenih proizvoda od voća i povrća kao i poklon aranžmana radimo isključivo online prodaju narudžbe putem naše Facebook i Instagram stranice”.
Pandemija nije naškodila, već naprotiv.
“Što se tiče pandemije mislim da i nije toliko loše utjecala na prodaju domaćih proizvoda, možda se čak dogodila i pozitivna stvar. Ljudi su se tijekom pandemije nekako željeli zdravo hraniti tako da je u tom vremenu donekle i porasla potražnja za domaćim proizvodima. Što se tiče globalne krize odnosno situacije vezane za rat između Rusije i Ukrajine tu imamo veliki problem. Sav repromaterijal za poljoprivrednu proizvodnju je poskupio za nekih 130 %, a s druge strane su otkupne cijene voća tijekom ove sezone bile niže nego ikada. Situacija postaje još gora jer već za iduću sezonu se najavljuje nestašica dušičnih gnojiva, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je našoj državi i našoj vlasti ova globalna kriza u stvari dobro došla jer su oni time opravdali odnosno pokrili sve ono loše što se u poljoprivredi događa već dugi niz godina.
Mi već dugo imamo ogromne probleme koji se i ne pokušavaju riješiti. Poljoprivredni poticaji većinom idu u pogrešne ruke, netransparentni su. Država nije prepoznala ili neće da prepozna srž problema, a to je neisplativost proizvodnje. Jedino što u ovakvoj situaciji može pomoći je garancija otkupa i garancija minimalne otkupne cijene. Mi danas imamo besmislene poticaje za proširenje nasada u vidu sadnica recimo voća. Zašto da netko proširuje nasade voća i povrća ako ima neisplativu proizvodnju? To nije poticaj, to je guranje poljoprivrede u još dublje blato. Imamo situaciju da poljoprivredne strojeve dobivaju ljudi koji uopće ne obrađuju zemlju. To su ljudi koji se ne bave poljoprivredom nego poljoprivrednim poticajima, i jako dobro ih unovče. Nažalost ta novonastala grana poljoprivrede je ona koja je kod nas najrazvijenija i globalna kriza s tim nema apsolutno nikakvu vezu. Naša država uvozi onu robu u kojoj smo samodostatni, koju proizvodimo u dovoljnim količinama, tako da mi u stvari i nemamo problem nedostatka hrane nego se pojavljuje višak domaće hrane koju doslovno bacamo. Sve te probleme smo imali i prije globalne krize, a globalna kriza je kao što rekoh jako dobro došla našim političarima da njome opravdaju svoju nesposobnost i svoj nerad”, ističe Danijela.
Jedan dio posla je najviše odmara i u njemu posebno uživa. Naime, Danijela pravi neobične bukete, do sada neviđeno u BiH, a umjesto cvijeća nađu se tu šipci, jagode, kruške.
“Dekoriranje odnosno rad na aranžmanima od voća neka vrsta odmora i odmaka od stvarnosti. To dekoriranje je bila moja i sestrina ideja i time smo nekako zaokružile cijelu priču. Jednim većim dijelom je to posvećeno očuvanju uspomene na tatu. Na svim proizvodima imamo logo s tatinim likom i originalnim potpisom. Nama se jako često događa da ljudi puste suzu kad na poklon dobiju neki od naših aranžmana. Na to sam jako ponosna. Velika je stvar kad imaš taj dar da izazoveš emociju. Odnosno da ljudi prepoznaju emociju utkanu u sve ovo što radimo, a onim manjim dijelom cijele ove priče oko naših aranžmana sam htjela razbiti još jedan mit o ljudima koji se bave poljoprivredom. Htjela sam pokazati da i u ovome poslu itekako možeš biti poseban i kreativan. Jako često se događa da se naši aranžmani poklanjaju ljudima koji “nema što nemaju“ i jako često se događa da ljudi naše poklon paketiće nose i van granica. Svaki put, ali baš svaki put dobijemo povratnu informaciju punu oduševljenja. To je također nešto na što sam jako ponosna”.
Brojni u Hercegovini odustaju od poljoprivrede. Može li se od nje danas živjeti s obzirom na sve probleme?
“Jako teško. Moraš biti spreman na veliku borbu. Meni jako teško pada kad vidim koliko su u stvari ljudi neinformirani o stanju u poljoprivredi. S jedne strane dosta ljudi, krajnjih potrošača, krivi poljoprivrednike za visoke cijene voća i povrća. Malo njih zna da su nama ove sezone evo primjera radi trešnju otkupljivali po 1.5 KM, ta cijena je ispod svih granica isplativosti, ali tu istu trešnju je krajnji kupac u Sarajevu kupovao po izrazito visokim cijenama od 6-7 KM. Što je nama naša država napravila? Pa omogućila je malenom broju ljudi da se bogati na preprodaji voća i povrća. Time se s jedne strane uništava poljoprivredna proizvodnja a s druge strane se ti isti proizvodi čine nedostupnim krajnjem potrošaču. S predumišljajem hranu čine luksuzom, a to se nije smjelo dopustiti. Jako puno ljudi je već odustalo od poljoprivrede, ali tek u godinama pred nama će se pokazati koliko je u stvari stanje katastrofalno. Ljudi odustaju od proizvodnje zbog neisplativosti. Mene možda najviše iritira neshvaćanje onih ljudi koji su donekle vezani uz ovaj posao i koji bi morali shvaćati biti problema. Jako često mi se događa da recimo diplomirani agronom za loše stanje u poljoprivredi okrivljuju same poljoprivrednike odnosno njihovu glupost. Njihovo rješenje za niske otkupne cijene je prodaja robe izravno krajnjem kupcu ili prerada robe. Ove godine je sve voće i povrće išlo ispod isplativosti. Možemo li mi kao jedan OPG sve to voće, odnosno 60 tona robe prodati dilajući je po gradu? Ne možemo.
Možemo li mi kao jedan OPG možemo preraditi istu tu količinu robe? Naravno da ne možemo. Nismo Podravka. Mislim da oni ljudi koji se nikad nisu bavili proizvodnjom i plasmanom robe jednostavno nisu kompetentni davati savjete. Ja sam isto u školi morala naučiti sve dijelove poljoprivrednih strojeva, ali nikad u praksi nisam rastavila traktor i nikad mi nije palo na pamet da meštru od toga posla dajem savjete. Eto, pametnom dosta. Poljoprivrednici ne odustaju od svoga posla zato što su nesnalažljivi i glupi, nego zato što su pokušali sve i zato što na kraju nisu imali drugog izbora nego odustati. Borba je to s vjetrenjačama. Država radi protiv nas . Ta ista država ne shvaća da ni nje neće biti bez nas. Država bez domaće proizvodnje ne može opstati, ali evo naši političari još uvijek uspijevaju hraniti ljude mržnjom. Možda nama na brdovitom Balkanu druga hrana i ne treba”, zaključila je Danijela Džakula u razgovoru za naš portal.
Hercegovina.info