Danijela Luburić: Vani te nitko ne pita “K’o ti je ćaća? Iz čijih si kuća?”, nego te pitaju životopis i tko si ti
Jučer sam sa šeficom pričala o svojoj državi i problemima s kojima se svakodnevno susrećemo. Njezin zaključak nakon moje priče bio je: “Vaš narod je narod velikoga srca!”
U zadnje vrijeme mislima mi stalno kruže bolesna djeca i ljudi koji nemaju nikoga svoga. Prisjetila sam se male Ana Rite, a onda šefici opisala kako je jedan mali čovjek pokrenuo cijeli svijet i izvukao iz svakog ljudskog srca dobrotu i suosjećanje.
Uslijedila su dva sata razgovora, a između ostaloga, najviše sam joj pričala o našem narodu.
– Zamisli, netko ima tešku bolest i kažu mu da je izlječiva ali treba platiti ogromnu sumu novca kako bi preživio. Pitam se kako se roditelj ili djeca od oboljele osobe osjećaju u tom trenutku kada im kažu da papirne novčanice mogu spasiti život onoga koga vole.
Zamisli, život ti ovisi o tom novcu, a ti ga nemaš! Kako da uz plaću od 500 maraka možeš imati 100 000 KM? Kako?
Kako se osjećaju doktori, kada znaju da mogu spasiti nečiji život, a ne smiju jer nije uplatio da preživi?
Kako države, predsjednici, političari se mogu nositi s mišlju da je netko danas umro jer nije imao novca da se spasi? Kako se živi s tim kada znaš da si ga faktički ti “ubio”?
Zašto su cijene tih operacija toliko ogromne, ako u suštini znaš da toliko novca nema jedno obično biće? Zašto? Je li to realno?
Zašto mala djeca umiru? Koliko god vjerujem u Boga, još ga sebi po tome pitanju nisam opravdala.
Ispričah joj za malu Ana Ritu i sretan kraj. Ispričah joj kako su se “mali” ljudi skupili i prikupili potreban novac. Ispričao kako je mala Ana Rita preko noći postala dijete svih nas.
Zamisli da nisu, gdje bi sada mala Ana Rita bila? Koliko je još Ana Rita na kugli zemaljskoj? Koliko njih će imati tu sreću kao ona? Koliko njih neće? Za koliko se njih ni ne zna? Za koliko njih se nema tko boriti?
Ispričala sam joj, da naš narod, koliko god je podijeljen, toliko je uvijek složan u borbi za nečiji život. Ispričala sam joj o svakoj mogućoj grupi ili primjeru pomoći nekome, o Širokobriješkim, Broćanskim i Mostarskim mamama.
Kaže mi da toga nema kod njih.
Rekla sam da znam, jer kod njih je država uređena na sasvim drugi način. Vodstvo naše države ureduje svoje živote, a ljudi se sjete samo kada se približavaju izbori. Žalosno je, ali tako je…
Rekla sam da kod njih kada se zapošljavaju nitko ne pita “K’o ti je ćaća? Iz čijih si kuća?”, nego te pitaju životopis i tko si ti.
Rekla sam da smo 20 godina sporiji od njih, ali da se nadam da ćemo “nadoći” jer vjerujem da hoćemo!
Rekla sam da vjerujem u čuda, rekla je, ako ima pravde da će se čudo i dogoditi. Jer je potrebno.
Rekla sam da nema pravde, ali se nadam da će je jednom biti. Kažu da je važno biti pozitivan.
Thinking Out Loud by DAŠA
hercegovina.in