FOTO: Martin Palameta registrirao OPG-e i odlučio se baviti voćarstvom
Opće je poznato da stanovništvo Bosne i Hercegovine koje se bavi poljoprivredom rapidno stari, mladih koji se uključuju u ovu djelatnost sve je manje, pa je tako primjer na koji smo naišli u stolačkom selu Prenj, vrijedan pažnje. U stvari za susret s mladim Martinom Palametom, vlasnikom OPG-a „Palameta“, zaslužne su trešnje, iznimne kakvoće, dopremljene na čapljinsku veletržnicu u Tasovčićima.
Pomogli mu roditelji i stric
U razgovoru o trešnjama Martin je otkrio da se uz podršku roditelja upustio u za Hercegovinu veliki projekt – podizanja voćnjaka na površini od šest hektara. Zemlju je uzeo na koncesiju. Naravno, takav primjer se ne propušta, pa smo Martina posjetili u Prenju, naravno najprije smo svratili u trešnjik uz kuću, pa krenuli u obilazak terena:
„Ideja za posao u koju sam se upustio je iz kuće, radili su moji roditelji i stric, radili djedovi i bake. Baka i djed su me vodili na njivu i čuvali, dok su roditelji bili na drugom poslu. Ja sam krenuo uz njih i nastavio raditi. Baka i djed su ponavljali kako se od zemlje i rada živi, da od toka ima koristi“, kaže Martin na upit kako se počeo baviti intenzivnim voćarstvom, pa obrazlaže kako je krenuo:
Pomogli su mi roditelji i stric, najviše. Oni su mi dali ideju da krenem u veći posao. Mi obiteljski radio oko tri hektara nasada voća, ali četiri godine nismo brali jer nam je led štetu nanosio. Na oko tisuću stabala svake godine je bilo štete. Ove godine leda nije bilo pa smo zadovoljni, sve je rodilo – šljive, trešnje, breskve, nektarine, mislim da će urod biti nikad bolji.
-Trešnje su vam pravo čudo, em su krasni plodovi em je rodilo, kako u tome uspijevate?
-Radom, ha, ha, ha…“, osmjehnu se Martin, pa nastavlja: Ore se, pa freza, davali smo im sada i malo vode, pa gnojiva, održavamo da ne bude trave, jer što je zemlja bolje urađena manje je bolesti, manje je insekata.
-Dakle, treba stalno kopati?
-Nije baš stalno, ali treba dosta“, kaže Martin, a zatim predstavlja svoj OPG-e:
-Površina zemljišta je oko šest hektara, tu smo posadili oko 700 stabala kajsije, 500 stabala nektarine i 300 stabala breskve. Ostalo je neurađeno dvadesetak duluma, zbog nedostatka vremena nismo uspjeli uraditi, ali planiramo to sada na jesen odraditi. Tu smo planirali sadnju kasnije breskve.
-Bilo je puno posla, bager je radio oko četrdeset dana, zemljište je bilo zapušteno prava šuma, kupio se kamen, ravnalo… Sadilo se desetak dana, stavljali smo i zaštitnu mrežu protiv zeca, koce zatezali i vezali sadnice breskve da idu ravno kako treba. Imao sam prijatelja koji su mi pomagali, radnika koje smo plaćali, velik je to posao bio.
-Kažete pomagali su vam prijatelji, rade li oni nešto slično poput vas?
-Za sada nisu, nema ih puno koji se bave poljoprivredom. Oni su me pogurali u poslu, kažu samo naprijed.
-Malo neobično kažete, prometne ste struke, kakvi su dalji planovi zemlja ili…?
-Završio sam tri godine prometnog fakulteta na Sveučilištu u Mostaru, mislim da ću ostati u ovome što sam krenuo. Za sada se mislim baviti poljoprivredom“, kaže Martin pa razlaže:
„Dubravska visoravan je općenito vinogradarsko-voćarski prostor. Ovdje su nekada bili stari vinogradi stolačke vinarije, lokalitet je jako dobar kad sunce iziđe odmah ga obasja, prostor je izložen suncu dok ne zađe. Uzvisina je pa ne bi trebalo biti ni problema s ledom, osim ‘krupe’ druge štete ne bi trebalo biti..
-Kakva su vaša saznanja, zašto se mladi ljudi narodski kazano pasaju poljoprivrede?
– Nije u ovom poslu lako, obvezan si što se kaže od jutra do sutra. Čitav dan na suncu, radiš i kad je hladno, vrijeme ne možeš birati, ne radi se samo kad je kiša. Recimo sada uz započetu berbu trešanja, krajem mjeseca slijedi mladi krumpir, nakon toga rana breskva, pa rana nektarina, zatim šljive… To je ono što sada imamo na rodu, sezona će trajati do početka osmog mjeseca, a kada na rod stignu novi nasadi, trajat će do početka devetog mjeseca, većinom će biti rano voće. Mislim na sezonu branja, a prije toga se također radi, možda i više.
Za puni rod treba šest, do sedam godina
Martin kaže da za dolazak na puni rod novih nasada treba šest, sedam godina. Do tada se nada da će pokriti dio troškova ulaganja. Međutim, sadnja i podizanje nasada neće biti jedini Martinov posao, jer reče valja bušiti vodu, dio poljoprivrednika oko njega je uspio pronaći vodu, pa se nada da će i on imati uspjeha. Uz spomenuto voće Martin se upustio i u eksperiment, posadio je i desetak na led otpornijih mandarina, te kesten čije je sadnice naručio iz Njemačke…. U jedno smo sigurni, ako Martin uspije, bit će još mladih voćara i vinogradara na Dubrava.
Tekst i foto: Dušan Musa