FOTO: Slano vrelo na rubu slatke vodene pustinje kod Gabele

Kakve god bile neuobičajenosti u Gabeli i oko Gabele, ne mogu proći, a da se ne spomene Robert Salinas Price, meksikanski homerolog i hotelijer koji je u knjizi „Homerova slijepa publika“ 1985. godine iznio teoriju kako se ovo područje sa svojim zemljopisnim značajkama uklapa u drevnu priču o Troji. Elem, ovaj reportažni zapis nije nastao zbog Pricea i Troje, nego slučajne informacije o slanom vrelu u podnožju brda Velika gradina visokog 169 metara. Sada to brdašce zbog kultivacije ne podsjeća na sebe, šikaru i draču zamijenile su masline, šipci, smokve i smilje, ali Slana draga je ostala, a i s njim novinarska znatiželja.

Poljski prolaz

Društvo na tom putu biješe Vinko Herceg, ljubuški istraživač, inače arheolog amater. Od poznanika iz čapljinskog naselja Gorica čuli smo da bi nešto više o tome mogao znati Ibro Čolaković iz naselja Dolac, koje se nalazi zapadno od Velike gradine. Kako nije lako naći poljski prolaz za Dolac, jedan od mještana se ponudio da ga odvezemo jedno petsto metara on će nam pokazati put, pa da ga vratimo do mjesnog kafića i nastavimo svatko svojim putem. Tako i bi, s tim što smo povjerovali u dobronamjerne savjete da je put do Ibrine kuća za automobile nepodesan, pa je bolje auto ostaviti odmah iznad Goričkog polja, a ostatak propješačiti. Postupili smo shodno savjetu, mada smo se kasnije uvjerili da smo mogli autom sve do na kraj sela gdje stoluje Ibro Čolaković.

Kako smo se najavili dan prije Ibro nas je domaćinski dočekao, sirom i rakijom, pričali smo o svemu i svačemu, potvrdio je da postoji baš slani izvor.

„Ima oko njega izvora slatke vode i to nisu daleko, ali taj jedan je slani. Kako to može biti, kako se voda ne pomiješa, to bi volio znati. Od starijih sam slušao da je Austro-Ugarska dotle planirala napraviti prugu za neke potrebe. E, sad jesu li oni nešto ispitivali, bi li tu moglo biti neko lječilište ili neka sol u dubini, o tome vam ništa ne bi mogao reći. Tko zna jesu li stari o tome nagađali prije dok se sjelilo ili u tome ima neke istine, ni to ne znam. Samo znam da je voda slana, u zadnjih tridesetak godina ova slatka vrela su oslabila, valjda Neretva opala, a to slano nije. Ima tu u blizini i dobra ledina, dok sam imao ovce znao bi posjediti, ali godinama nisam išao, pa ne znam kakvo je stanje“, veli uz osmjeh Ibro koji nas je uputio prema kultiviranom zemljištu na Velikoj gradini, jer reče „u Slanoj dragi možete zapast u šikaru, pa se nećete iščupat“.

Sljedeći Ibrine upute zaobišli smo Slanu dragu i strminom se spustili do ledine. Vrelo smo brzo pronašli, probali vodu stvarno je slana, Dalmatinci bi rekli boćata. Probali smo nekoliko puta okus, isti. Okolo tog vrela sasušena trska, valjda zauzme prostor kad se izdašnost vode ljeti smanji, pa onda kada slano vrelo ojača, jednostavno je sol uguši. Vrelo je na rubu Gabeoskog blata koje je u ovom dijelu godine nalik moru trske. Uočili smo po kukuruznim mamcima ili hranilištima da to mjesto posjećuju jedino lovci, možda i koji ribolovac zaluta, jer moglo bi u tim virovima biti i jegulje. Gledali smo i dvojili od kuda slano vrelo? Po toponimu Slana draga, jasno je da to nije od jučer, da nije ni posljedica klimatskih promjena, nego da je tu od vajkada. Kao ni Ibro nismo na to pitanje imali odgovora, pa smo u pomoć pozvali ljubuškog homerologa Krešu Vujevića koji je spremno odgovorio da Homer zaista pjeva o vrelu.

 

Za manje od pet minuta gospodin Vujević nam je odgovorio da je to iz drugog pjevanja „Ilijade“, stihovi 305 – 319. Bez obzira što on Troju vidi u Ljubuškom polju, gospodin Vujević nam je dao i svoje obrazloženje stihova:

„Očito je kako nas Homer upućuje na geografske predjele blizu Troje, odakle nakon prinošenja žrtava kreće prvi pohod na Troju. Žrtvenik se nalazi u samoj blizini bistrog izvora, gdje je zmija pretvorena u kamen. Sebi sam pred očima stvorio sliku cijelog prizora. Traži se lokacija i bistri izvor sa tog mjesta treba započeti prirodni kameni put, ili staza preko osam manjih i devetog većeg brežuljka.“

Nismo na to imali komentara, jer zaista je vrelo bistro, voda prolazi između dva kamena, uz strminu je kamena staza, brežuljke nismo brojali, ali ima ih svakako više od pet, šest… I tu je reportažnom zapisu kraj, mada smo uočili još niz različitih zanimljivosti, ali o tome drugi puta. Ujedno ovo je i poruka kolegama novinarima da ne brinu, jer umjetna inteligencija ne može zamijeniti primjerice, pisce reportaža, pače ne može vidjeti sve ono što smo uočili, od neobičnih biljaka, preko arheoloških nalazaka, gomila i gradina itd.

Tekst: Dušan Musa
Foto: Studio “Musa”


WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com