Ponedjeljak, 4 prosinca, 2023
Društvo

FOTO: Tribina “Radost i muke odgoja – Je li pametniji popušta?” privukla brojnu pažnju odgajateljica i roditelja

Dječji vrtić Čapljina večeras je bio domaćin mnogobrojnim roditeljima ali i odgajateljicama koji su sudjelovali na tribini naziva “Radost i muke odgoja – Je li pametniji popušta?”.

Na samom početku tribine sve prisutne pozdravio je ravnatelj Dječjeg vrtića Čapljina Ivica Matić rekavši kako ova tema nema svoje vremensko odredište nego je tema aktualna uvijek a posebno u ovo današnje vrijeme kada imamo prisustvo raznih tehnologija i medija. Dodao je kako je tema zanimljiva svima onim koji rade u sustavu obrazovanja, roditeljima i svima onima koji su blizu djece.

Nakon ravnatelja Matića, prisutne je pozdravila i večerašnja predavačica dr. sc. Ankica Baković te izlaganje započela na vlastitom primjeru, primjeru odgajanja svog djeteta i njegovog boravka u vrtiću te spomenula ono brižno pitanje, koje svaki odgovoran roditelj pita pri dolasku po svoje dijete – “Kako je prošao dan?”.

Dr. sc. Ankica Baković između ostalog istaknula je da roditelji imaju najveći utjecaj na svoje dijete ali djeca, kako kaže, nisu “bijeli papir na kojem će biti ispisano samo ono što roditelji pišu”, nego djeca samim genetskim materijalom imaju određena iskustva, memorije i slično ali napominje da je taj materijal “mekši” u ranoj dobi nego primjerice u pubertetskoj fazi.

Od svega što roditelji govore svojoj djeci najjači utjecaj ima to kako se vi u braku odnosite jedno prema drugome. Kako je to slučaj bio kod mene, tako je i slučaj većine ovih ovdje roditelja, uglavnom dođe mama, mada ima i divnih primjera gdje su došli i mama i tata ali uglavnom će muž ženi reći ‘Ženo, to je nešto za odgoj, hajde ti, to je tvoja dimenzija. Mi mame se uglavnom ‘brusimo’ i mislimo da nešto da ne propustimo i jako se puno preispitujemo i to je jako dobro i to je u ženskoj prirodi.

Međutim ono što sam ja kroz svoju dvadesetogodišnju praksu primijetila i što zasigurno mogu reći, uz sav divni angažman majki temelj obitelji je tata. Očevi su temelj obitelji pogotovo zbog te emocionalnosti nas žena gdje kao što sam rekla, sklone smo preispitivanju, vagamo i slično, dok je muški mozak vrlo jednostavno koncipiran da vrlo jednostavno može posložiti stvari i razabrati koji put bi bio ispravan i zbog toga je otac u odgoju jako važan.

Ono što je danas problem to je što je prisutan nedostatak aktivne uloge tate pogotovo djece predškolske dobi gdje većina tata provi svoje vrijeme uz dijete ali koristeći mobitel. To izgleda da su očevi s obitelji ali nisu, isključeni su, s nekim drugim ljudima ili informacija komuniciraju i nisu aktivni sudionici događanja u svojoj obitelji.

Važno je da se očevi ‘guraju’ vezano za svoju ulogu oca u obitelji, da ne daju da se stave na stranu jer su djeca mala i još su uvijek privrženija majci ili baka će tu uskočiti i slično.

Važno je da u odgoju unosite sebe i ako vi kao osoba niste kompletni to se reflektira i na našu djecu.

Kod određenih poteškoća djece u vrtiću ili negdje drugo, upute ih psihologu na razgovor. Roditelji bi tu otvorili vrata i rekli kako su ih poslali kod njima i ostavili dijete a oni će doći po dijete kada razgovor završi.

Uvijek je problem u roditeljima!

Dijete je samo simptom tog problema, dijete je kao plod tog drveta ali nije problem u plodu, problem je u korijenu jer iz tog korijena raste taj plod. Na ponašanju djeteta i njegovom verbalnom i neverbalnom ponašanju se ubiti vidi kakva je atmosfera u unutar obitelji.”, istaknula je dr. sc. Ankica Baković.

Dr. sc. Ankica Baković dodala je kako djeca ‘upijaju’ sve što se događa. Ne samo riječi koje mama i tata izgovaraju nego čak i neke poglede pa znaju reći ‘Mama zašto si tatu tako pogledala?’ ili ‘Tata zašto si tako zalupio vrata?’. To su sve poruke koje dijete percipira kao nesigurnost i nestabilnost.

Taj primjer dr. sc. Ankica Baković slikovito je opisala kao da je odgoj nosila na kojima je dijete a mama i tata nose ta nosila. Ako ne postoji harmonija u nošenju nosila, to će se reflektirati na djetetu. To nam je onaj primjer kada nam starije osobe, što znam iz prakse, kada osobe starosne dobi 70 godina kažu ‘E da sam ja imala ili imao takve roditelje…’. Iako su roditelji već umrli, tu vidimo taj neki žal, taj osjećaj nesigurnosti, taj neki nemir koji je kao dijete osoba doživjela u ranoj životnoj dobi i uvijek ga nosi sa sobom kao neki grč, kao neku patnju.

Na to dr. sc. Ankica Baković kaže kako su djeca već pri začeću imali svoju ličnost i oni su se kao ličnost rodili, imaju svoju osobnost, svoj identitet.

To je kao jedno sjeme a o roditeljima ovisi kakvi će roditelji biti njiva za to sjeme. Roditelji se ne bi trebali baviti time da promijene dijete kao njegovu ličnost kako ono primjerice kažemo ‘Nećeš ti meni biti tako živahan, smirit ću ja tebe.’. Nećete ga smiriti, zašto? Pa dijete je takvo po svojoj ličnosti. I onda dijete dovedu recimo na neke preglede koje ja radim i slično, i vidim da je djetetov mozak skroz u redu. Dijete nema poremećaj nego je po svojoj ličnosti u dinamici. Na vama nije zadatak mijenjati njegovu genetiku, njegovu ličnost nego je zadatak roditelja biti najbolja njiva na kojoj će to malo sjeme narasti.“, ističe dr. sc. Ankica Baković.

I na kraju, kao odgovor na početno pitanje “Je li pametniji popušta?”, dr. sc. Ankica Baković kaže:

“Prilagoditi se treba onaj koji ima veći kapacitet. Pogledajte sebe pa pogledajte dijete. Tko ima veći kapacitet i veće životno iskustvo da bi se moga prilagoditi ovom drugom? Poanta je u tome da se od roditelja očekuje da budu strpljivi, da argumentirano s djetetom razgovaraju i da poštuju osobnost djeteta.”

Organizator tribine bio je Dječji vrtić Čapljina a predavala je certificirana neurofeedback terapeutkinja i učiteljica na Europskom institutu za Realitetnu psihoterapiju u Kranju (Slovenija) dr. sc. Ankica Baković.

Đaka city


WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com