Srijeda, 19 lipnja, 2024
Društvo

Hrast na Tomića groblju – Živi svjedok turskoga zuluma u Hercegovini

Zvirovići čine četiri zaselka: Zvirovići, Bitunjani, Dugandžije i Prćavci. Sva četiri zvirovačka zaselka imaju svoja stara groblja koji su svjedoci prošlosti. Zanimljivo je da osim ova četiri groblja postoji i Tomića groblje koje se nalazi na zapadnoj strani Zviroviča, udaljeno od Dugandžija i Prćavaca a najbliže je području Studenaca. Ne zna se točno nastanak toga groblja. Usmena predaja tvrdi da je tu, gdje se nalazi Tomića groblje, bio i zaselak u kojem su živjeli Tomići. Za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine, u jednom naletu, turski vojnici su sve obitelji zaselka Tomići pobili i zatrpali u masovne grobne rupe. Ne zna se ni broj žrtava niti su točno poznata sva mjesta gdje su zatrpani u zemlju. Usprkos turskim zabranama, zna se da su obitelji Gadže iz Prćavaca, koji su imali rodbinske veze s pobijenim Tomićima, potajno i po noći posjećivali to mjesto stradanja. To stratište Tomića postalo je anonimno groblje i obraslo je nižim i srednjeraslim raslinjem. Jedino i baš u sredini izrastao je velik neobičan hrast kakvih se nije moglo vidjeti u cijeloj Hercegovini. Taj se hrast mogao vidjeti i vidi ga se izdaleka jer nadmašuje svojom visinom i veličinom sve oko sebe. Kad bi ljudi izdaleka gledali i ukazivali na taj hrast, rekli bi: “Eno, di je onaj veliki dub, to je Tomića groblje.”

Tomića groblje 1914. po prvi put spominje studenački župnik don Marijan Kelava, a 1933. fra Grgo Vasilj piše biskupu pismo i moli biskupa da može imati sv. Misu na “Tomića grobovima kamo narod ide, kad ga uhvati groznica”. U narodu je ostala živa vjera da je to mjesto groblje mučenika za vjeru. Narod se obraćao u svojim molitvama tim mučenicima kao zagovornicima kod Boga da im pomognu u bolesti ili drugoj nevolji. Već odavno slavi se sveta Misa na Tomića groblju i to tri puta godišnje: na blagdan Svih Svetih i na oba blagdana sv. Ivana Krstitelja. Nedaleko od spomenutoga hrasta napravljena je kapelica i posvećena je sv. Ivanu Krstitelju.

Ondašnji studenački župnik, sada pokojni don Damjan Raguž, sa župljanima je očistio područje oko toga hrasta, dao skupiti kosti pobijenih Tomića iz obližnjih grobova, napravio u dva reda dvadesetak grobova, položio kosti pokojnih i za svakog postavio metalni križ. Obnovljena je i kapelica. Tim svojim bogoljubnim činom sačuvao je Tomića groblje od zaborava. Kip sv. Ivana Krstitelja darovala je obitelj Miše Gadže iz Prćavaca.

Prije pet godina na blagdan Svih Svetih u 16 sati na Tomića groblju slavila se Misa. Ondašnji studenački župnik don Ivan Štironja, sadašnji porečko-pulski biskup, predvodio je misno slavlje. Don Branko, ušavši u mirovinu, došao je nakon dugo vremena u svoje rodno selo Zviroviće. Pokušava se prilagoditi i snaći u svijetu i vremenu koji je postao sasvim drugi i drugačiji od onoga kakav mu je ostao u sjećanju pri odlasku prije više od pola stoljeća. Kako svaki dan slavi svetu Misu s don Ivanom, htio je po prvi put slaviti svetu Misu na Tomića groblju. Pošao je malo ranije da ima gdje parkirati auto. Došavši do kapelice promatrao je Tomića groblje. Uočio je veliki stari hrast čije su grane dopirale do kapelice i natkriljivale cijelo to groblje. Taj hrast mu se činio sasvim drugačiji od drugih hrastova u Hercegovini. I dok je lišće na drugim hrastovima dobro požutjelo i počelo opadati, taj hrast je bio potpuno tamnozelen kao da je zimzeleno stablo. Vidio je da su pali pokoji žirovi na zemlju, a bilo ih je i na granama. Žirovi su bili upadljivo veliki, gotovo kao orasi. I lišće na granama tog hrasta je sasvim drukčije od lišća hercegovačkoga hrasta. I dok don Branko čeka don Ivana i razmišlja o tom neobičnom hrastu prilazi mu Miše (Miško) Gadže iz Prćavaca. Pomoli se nad grobovima, sagnu se i ukupi jednu šaku velikih žirova (želuda). Dođe do kapele, pozdravi i sa smiješkom pruži punu šaku žirova s tog hrasta uz primjedbu: “Evo Ti, pa ih posadi!” Don Branko iznenađen tom neobičnom gestom uz prijazan smiješak, primi u ruku te žirove i zahvali Miši. Ne znajući što će sad pred kapelicom od tih žirova, jednostavno ih je stavio u džep od jakne. U tom trenu je došao i don Ivan. Brzo su se spremili i pripremili oltar za početak svete Mise. Lijep broj župljana je došao na misno slavlje. Don Branko se ni tijekom svete Mise nije mogao potpuno osloboditi misli o tom neobičnom hrastu i Tomića groblju. Kad je završila Misa, ubrao je jednu malu grančicu s nekoliko listova tog hrasta i ponio je kući. Kad se kod kuće raspremao sjetio se žirova u džepu koje mu je dao Miše pred kapelicom. Stavio ih je u jednu kutijicu i ujutro ih odnio u bivšu štalu. Iz glave mu nije izlazila Mišina rečenica: “Evo Ti, pa posadi!” Gledao je okolo po dvorištu štale i vidio je nekoliko glinenih lončića u kojima se sadilo razno cvijeće. Izbrojio je žirove, bilo ih je devet. Našao je devet glinenih lončića, napunio ih zemljom pomiješanom s gnojivom i u svaki od njih posadio po jedan žir dobiven na dar. Zalio ih vodom i stavio u jedan kut dvorišta. A grančicu koju je donio s hrasta stavio je u jednu veću knjigu kao u herbarij i ubacio u ormar za knjige. Početkom prosinca otputovao je u Njemačku i ostao do ožujka sljedeće godine. Vrativši se iz Njemačke ugodno se iznenadio vidjevši da su svi ti posađeni žirovi u loncima pred štalom iznicali i već narasli nekoliko centimetara. Zalijevao ih je i njegovao. Sad ga je još više zagolicalo i pobudilo u njemu veliku znatiželju da više spozna o neobičnu hrastu na Tomića groblju. Sjetio se grančice koju je na Svisvete stavio u knjigu kao u herbarij. Izvadio ju je i bila je suha, a listovi zeleni, lijepo spresovani i potpuno neoštećeni. Otvorio je laptop te na internetu potražio pod temom “šumarstvo” informacije o hrastu. Brzo je našao više vrsta hrasta koji rastu u raznim krajevima i državama Europe. Mogao je u slici vidjeti svaku od tih vrsta. Prikazana im je visina, stablo, krošnja, točan oblik lista, boja pa čak i oblik i veličina žirova. I nakon dvosatnog listanja i uspoređivanja nađe sliku hrasta koja je vrlo slična hrastu na Tomića groblju. Sličnost je bila iznenađujuća, potpuno identično lišće s ovim na grančici koju je držao na stolu pred sobom uz laptop. Ispod slike tog hrasta stajalo je: “Quercus macedonica ili quercus troiana, makedonski ili grčki (trojanski) hrast”. Ta vrsta hrasta može se naći u prirodnim šumama samo u Makedoniji i Grčkoj. Tu je stao i nije više tražio jer je našao što je tražio. Zatvorio je laptop i razmišljao dalje o tom hrastu. Pitao se u sebi: “Pa kako je taj hrast došao iz Makedonije ili Grčke u Zviroviće? Pa to je pravi unikat, jedini i jedincati u Bosni i Hercegovini, a i šire od toga.” Tražio je odgovor na to pitanje. Jedina sigurna činjenica je da su u vrijeme turskoga zuluma tu masakrirane i istrijebljene mnoge obitelji plemena Tomić i da su žrtve bezimeno zatrpane u zemlju. Činjenica je da su zločinci morali doći iz Turske prolazeći preko okupiranih zemalja. Dolazili su uglavnom na konjima i bojnim kolima. Usput su se opskrbljivali sa svime što im je bilo potrebno za sebe i za konje. Ako se malo prouči način opskrbe turskih vojnika i njihovih konja, uočava se da su opskrbu ostvarivali uglavnom pljačkom stanovnika i zemalja koje su okupirali, ali su imali pri tome i namirnica koje su im služile kao sigurna opskrbna rezerva: žito, zob i drugo. Među tim se spominju i žirovi (želudi) od hrasta (duba). Konjima su žirovi prava poslastica. Dakle, može se zaključiti, turski vojnici koji su dolazili iz Turske preko okupiranih zemalja Grčke i Makedonije imali su u svojim opskrbama konja i žirove. Jedan ili više žirova morali su ispasti iz konjske zobnice ili iz bojnih kola baš na mjestu tog strašnog pokolja. I jedan od tih žirova nikao je, izrastao i preživio stoljeća svjedočeći sa svojim bitkom, svojom visinom, veličinom i jedincatošću makedonskog hrasta na Tomića groblju, kao živi živcati svjedok turskog zuluma u Hercegovini.

Don Branko je sve ispričao tadašnjem župniku don Ivanu Štironji. Don Ivan se zadivio svemu tome i predložio: “Pa daj ukupi još žirova od hrasta s Tomića groblja, posadi ih pa ćemo ih presaditi iz lonaca uz Novi srednji put kojeg je Žarko Pavlović svojim velikim bagerom probio na obronku između bivšeg vinograda i parkirališta pred Pastoralnim centrom počevši iz pravca od puta ispod visokog mosta autoceste koridora V c preko Studenčice pa do stubišta kojim se silazi od Pastoralnog centra do pozornice uz Studenčicu. I to će biti Aleja hrvatskih svetaca”. Don Branko je prihvatio don Ivanovu ideju i pokušao je ostvariti. Ukupio je podosta novih žirova s hrasta na Tomića groblju, posadio ih u crne stručne rasadničke vrećice koje mu je pribavio mladi susjed Žarko Šimović i odgajao ih pred spomenutom štalom. U rano proljeće 2021. u drugoj godini pandemije Covid-a 19 posađeni su uz pomoć nekoliko mladih župljana. Godina je bila vrlo sušna, a u župi su se dogodile velike promjene. Nakon don Ivanova biskupskog ređenja u Mostaru, 7. travnja, i odlaska u Kotor gdje je bio ustoličen za kotorskog biskupa na blagdan bi. Ozane Kotorke, 27. travnja 2021., za privremenog upravitelja župe Studenci imenovan je prof. dr. Ante (Ćano) Pavlović, a zatim je za župnika župe imenovan don Ivan Perić. Ova će godina pokazati je li se primila koja od posađenih sadnica hrasta s Tomića groblja. Ako možda ovaj prvi pokušaj ne uspije, imamo priliku ponoviti, jer čvrsto i ponosno stoji visoki, veliki stari višestoljetni hrast na Tomića groblju i živo već vjekovima svjedoči o groznom turskom zulumu u Hercegovini.

piše don Branko Šimović | LJ::portal.com


WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com