Petak, 1 ožujka, 2024
Društvo

Ivan Šimić: U prevratničkim i ratnim vremenima moramo biti mnogo oprezniji, tome nas uči i iskustvo Matijine obitelji

Ivan Šimić jedan je od najboljih pisaca i pripovjedača na području Hercegovine. Novom knjigom “Matijino stoljeće rata” još je jednom u čitateljima probudio emocije. Oni koji su pročitali knjigu opisuju je kao vrhunski napisano, potresno štivo koje se doista čita u dahu. Roman kroz sudbinu pojedinca i obitelji progovara istodobno i o sudbini kraja i naroda, ne prešućujući pritom usputne zablude i posrtanja. Pripovjedačevo poznavanje ljudi, događaja i jezika njegova kraja, obogaćeno vještim baratanjem povijesnim i biblijskim referencama, rezultiralo je slojevitim prikazom nedaća koje su u dvadesetom stoljeću zadesile Hercegovinu i hercegovačkog čovjeka.

Ivane, koliko je istraživanja bilo potrebno da se napravi jedno ovakvo povijesno i poučno djelo?

– Mnogo, uistinu mnogo. S prikupljanjem građe započeo sam bez jasne predodžbe što bi od tog materijala na kraju trebalo ispasti. Prva ideja bila mi je što je moguće vjerodostojnija rekonstrukcija životnoga puta moga pradjeda Mate, njegov neuspješni put u Ameriku i onda sudbina u Prvom svjetskom ratu. Na to se vrlo brzo, logično, nadovezala sudbina njegove kćeri Matije u ostatku “stoljeća rata”. To me istraživanje i sklapanje mozaika jednostavno “uzelo” i nije puštalo godinama.

Koliko je teško bilo obraditi tri rata i dobiti informacije, pogotovo iz Prvog svjetskog rata, koji više i nema živuće svjedoke, a sve je manje i onih koji se sjećaju i Drugog svjetskog rata?

– Upravo to što roman obuhvaća široki vremenski i prostorni raspon iziskivalo je korištenje brojnih izvora. Arhive, knjige, periodika, novine iz onog vremena, ne znam više ni sam što sam sve iščitavao. Samo u knjižnici Franjevačkog samostana u Mostaru proveo sam barem pet dana. Što se svjedoka vremena tiče, u pravu ste samo za Prvi svjetski rat. Za Drugi svjetski rat i događaje u Hercegovini imao sam nekoliko važnih svjedoka koji su u vrijeme kada sam to istraživao još bili među živima, a danas su, nažalost, pokojni. Za rat iz devedesetih i događaje u Sarajevu imao sam još žive svjedoke. Uz sve to, budući da sam živio s djedom, od djetinjstva sam bio okružen pričama o prošlim vremenima.

Matija je doživjela duboku starost unatoč tragedijama, pa i životnim okolnostima koje ne bismo nikome poželjeli, poput preudaje majke, koja je ostavila nju i braću. Što drži ove ljude na životu i onda kad se čini da je sve izgubljeno?

– Teško je to reći, ali onako na prvu, vjerojatno se radi o tomu da ljudi nakon tragedija utjehu i smisao pronalaze u ostatku obitelji i vjeri. Prema Matiji život je zbilja bio nemilosrdan, u nekim trenucima se sigurno osjećala bespomoćno, no ona u pravilu nije imala izbora. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem joj je ubijen muž, morala je, recimo, misliti kako podići četvero djece, kako uopće preživjeti.

Nažalost, čovječanstvo je i danas na rubu svjetskog sukoba. Što bi Matija, koja je u ratovima izgubila oca, muža, sina, unuka…, poručila ovom naraštaju?

– Njezina bi poruka nedvojbeno bila antiratna, jer su nju čak tri rata zavila u crno. Ali ne samo njezina: tko god je u ratu izgubio nekoga bliskoga, sigurno se još snažnije grozi gledajući slike ubijanja i sakaćenja kojima svjedočimo i ovih dana. Iako je imala bezbroj razloga da izgubi vjeru u ljude i njihovu dobrotu, vjeru u razum, u dolazak nekog humanijeg doba, pretpostavljam da bi se i ona začudila ovomu što se danas događa.

Iz vaše perspektive, da je nisu opustošili ratovi, gdje bi po razvijenosti danas Hercegovina bila?

– Vjerojatno bi bila još bolje mjesto za život. Ali to gotovo podjednako vrijedi i za druge krajeve. Ono što zapadnu Hercegovinu u nekoj mjeri izdvaja jest snažna stigmatizacija nakon Drugog svjetskog rata, a čije su posljedice zaostajanje u industrijalizaciji i općenito razvoju te masovnije iseljavanje u vremenu komunističke Jugoslavije.

Jesu li naivna dobrota i gledanje dobra u svakom čovjeku najviše koštali ljude Hercegovine? I ovdje vidimo da zle ljude nije zanimalo što glavni akteri vaše knjige ni mrava ne bi zgazili.

– Tako, nažalost, ispada, premda to opet nije neka hercegovačka posebnost. “Matijino stoljeće rata” je hercegovačka priča, ali sličnih priča naći ćete i u Dalmaciji, Bosni, Slavoniji, možda to nisu “drame u četiri čina” kao kod Matije, ali su svejedno tragične. U svakom slučaju, premda je kršćanski i ljudski gledati i tražiti dobro u svakom čovjeku, kako ste se vi izrazili, iskustvo Matijine obitelji uči nas da u prevratničkim i ratnim vremenima moramo biti puno oprezniji.

Prošlo je nekoliko tjedana od izlaska vaše knjige. Jeste li zadovoljni dosadašnjim reakcijama čitatelja?

– Više nego zadovoljan. Što izravno, što preko poruka, ljudi kažu da ih je tekst toliko zaokupio da knjigu nisu mogli ostaviti. Radi se o beskrajno tužnoj priči, ali ja sam je nastojao barem malo “impregnirati” nekom duhovitošću i samoironijom, što su mnogi također prepoznali. Naravno da će biti i onih kojima se ona neće svidjeti.

 Netko bi više volio drugačiji omjer fikcije i stvarnih događaja, netko nešto treće. Meni je bilo važno da knjiga bude dostupna što širem krugu čitatelja, što je omogućio nakladnik Despot infinitus iz Zagreba. Knjiga ovih dana ide u knjižarske lance po cijeloj Hrvatskoj.

Pišete pitko i razumljivo, iz vašeg pisanja se mnogo toga može naučiti, a s obzirom na to da kažu da književnici najbolja djela stvaraju u nekoj zrelijoj dobi, je li i u budućnosti plan pisati?

– Koliko uspijem uz svoj posao, ja uvijek ponešto istražujem i zapisujem. Trenutačno kopam malo po našim rodoslovljima i nadam se da će to jednom “ugledati svjetlo dana”. Ali to će biti sasvim lokalna stvar koja će zanimati samo moje suseljane. Nakon toga, tko zna.


WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com