Konjic: Obljetnica razmjene hrvatskih logoraša iz logora Musala

Logor športska dvorana na Musali u Konjicu bila je jedan od zloglasnih logora po metodama zlostavljanja, broju zatočenika i vremenu postojanja. Status logora dobila je 10. svibnja 1992. godine kada su postrojbe muslimanskog TO-a, u dvoranu zatvorili osam srpskih civila iz Idbra koji su zarobljeni dan ranije. Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi.

Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.

Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15. travnja 1993. godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ treći mart i policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani. Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20. svibnja 1993. godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein. Svi su razmijenjeni 01. lipnja 1993. godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19. listopada 1993. godine.

U športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe sa područja Konjica.

Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 03. svibnja 1993. godine zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr. Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba I 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao „čišćenjem“ hrvatskih sela od Hrvata. Tijekom svibnja 1993. godine zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO CK, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine zatočenike skrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih. Jedna skupina zatočenika odvedena je u tvornički kompleks, druga skupina u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu, te druga mjesta po kućama skriveni od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.

Zatočenici su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske armije BiH. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine, Vrce, Budišnju Ravan….Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, pijenjem vlastite mokraće, međusobnom tučom, jedenjem križeva i krunica, molitvenika… Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjednu na vatru istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.

U više navrata su seksualno zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani. Čuvari su dopuštali da se nad zatočenicima iživljavaju pripadnici muslimanskog Mup-a i armije BiH. Korištenje zahoda bilo je dopušteno samo danju i to u određeno vrijeme. Mučenje glađu ogledalo se u dobivanju jedne kriške kruha i kaše od 3-4 žlice nedovoljno kuhane riže dnevno i neredovito, zbog čega su zatočenici padali u nesvijest i izgubili gotovo polovinu tjelesne težine. Zatočenici su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića, a na vađenje krvi vodio ih je Emir Kovačić šef osiguranja ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeta Jusufbegovića.

Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19. listopada 1993. godine., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni. Ostali zatočenici, predvođeni Dragutinom Perićem zahtijevali su oslobađanje svih ili nikoga, a što im je uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNPROFOR-ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske armije BiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli na Vrde, na prostor pod nadzorom HVO-a.

Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića, kojeg su 9. listopada 1993. godine odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 7. veljače 1994. godine.