Mladenci iz Hercegovine: Neka svadba bude u dva svadbena salona “naši u jedan, a njijovi u drugi”

Poštovani svi vi iz Kriznog stožera F BiH, županije, općine, mi, zaručnici, skori mladenci (ako Bog da?!) iz Hercegovine, pročitali smo vašu zadnju naredbu u kojoj piše: “Krizni stožer Federalnog ministarstva zdravstva donio je Naredbu koja će se primjenjivati od 31. svibnja 2020. po kojoj je dopušteno javno okupljanje ljudi na određenom prostoru, ali ne više od 100 u zatvorenom prostoru i ne više od 300 na otvorenom prostoru”, pa smo totalno zbunjeni.

I ne bili jer već smo dva puta odgodili vjenčanje, svadbu i računajući treća sreća, najnovije vjenčanje smo zakazali za svetkovinu sv. Ante u jednom velikom Svadbenom salonu, u koji stane i 1000 osoba.

Nećemo sada nadugo o tomu što nam se sve izdogađalo za ovih godinu i pol kako smo se zaručili i svadbu planirali. Ukratko, nije nam bilo svejedno, ali sada se to podrazumijeva kao normalno, a i nama drago što će nam naš slatki sinčić prohodati možda baš na našoj svadbi. Možda nekima čudno, ali to je ljepši dio priče.

Onaj dio priče zbog kojega i pišemo ovo otvoreno pismo, u ime svih mladenaca iz Hercegovine, koji su odgađali vjenčanje i svadbe zbog pandemije, sastoji se u velikim troškovima već do sada, dakle dok još i nije bilo svadbe.Prvu vjenčanicu smo bili kupili i skupo je platili,računajući neka ostane za uspomenu i nama i našoj djeci. Prvo vjenčanje otkazali jer je baba (95 godina) umrla pet dana prije zakazane svadbe drugi dan Gospojine, a doznalo selo, pa nemeš od sramote.

Odgodila za Uskrsni ponediljak kad sva rodbina dođe iz inozemstva, a stigla korona i zabrana okupljanja i prije toga. Ništa ni od toga vjenčanja. U međuvremenu nam se rodio slatki sinčić, Bože mu lipo zdravlje, i trebalo novu vjenčanicu, onu prvu nismo uspjeli prodat, ali smo ovu drugu iznajmili i kaparisali. Žali Bože 200 KM kapare, a vjenčanica ni vidila vjenčanja.

Sada smo zakazali po treći put za sv. Antu i tada se sva rodbina okuplja, ali sada nam treba i nova vjenčanica i novo odijelo, svi se udebljali jer smo poštovali zapovijed Kriznog stožera “Sidi doma, ne smiš izlazit”. I svi oni koje smo pozivali kažu nam da moraju novu, po treći put, garderobu za svadbu kupovati, ljute se, kao da smo mi poslali koronu. Jedino dobro u svemu ovome što  nam roditelji rade u tuđini, četiri putovnice, četiri radne dozvole, a sve za nas, našu ljubav, našu svadbu. Dobro sad, nismo ni mi neradnici, završili smo fakultete i uredno se prijavljujemo na biro, koji baš nas nikako ne bira?

Popustile mjere zabrane, mi bi sada, desetak dana pred svadbu poslali nove pozivnice, ali kako? Mi već ranije poslali pozivnice za oko 800 uzvanika, pa mislili sada samo javiti datum svadbe. Iskreno, već nam je te svadbe preko glave, ali roditelji navalili kako su oni svakom išli, kako imaju mnogo dužnika, ne može to tako…i tako!

Kad smo pročitali ovu najnoviju naredbu dva dana smišljamo što učiniti. Dakle, može samo stotinu u dvoranu i tristo ispred dvorane i to da drže razmak? Neizvedivo! Prvo i prvo kako ih 400 otpisati, reći vas ne zovemo, znate…Ne možemo. Drugo, koga pozvati u dvoranu, a koga ostaviti vani? Nema dogovora!

Treće, ako se mora držati razmak od 2 metra, onda će ovih što nisu u dvorani biti po cijelom polju, a livade još nisu pokošene. Ne dolazi ni to u obzir! Četvrto kao rješenje naših roditelja: neka svadba bude u dva svadbena salona “naši u jedan, a njijovi u drugi i sve po šest”! Svašta starijim pada na pamet, samo da je smutnje.

I svima se oštećenima zbog zabrana u koroni nekako nadoknađuje šteta, a nitko ne pita zaručnike, buduće mladence koliku su štetu oni pretrpjeli i materijalnu, ali bome i psihičku, ni jedan dan bez prepirke. I da nije ljubavi, volenja i malenog preslatkog sinčića, manili bi i vjenčanje, i svadbu…jer ovaj pritisak, ovaj stres teško je izdržati, a kako sve ovo dovesti u red?

Ima li netko pametno rješenje neka se javi, neka pomogne, a evo mi ćemo uputiti svima koji su nam ovo priredili zahtjev za odštetom ili barem da nam plate sporedne troškove svadbe: vjenčanice, odijela, glazbu, snimanje (po skupoj tarifi zbog trke unutra, vani!), frizure, šminkanje, piće, a od uzvanika očekujemo da na dar bace barem koliko dvorana košta., te hranu i piće. Od onih što budu u dvorani, a one na livade tko će povatat?

A o medenom mjesecu ne možemo ni riječi, kad nam ovako prođe i medeni mjesec i medena godina, baš medena?!