Na glasu svetosti Marka Milanovića: Svjedočenje Pere Glavinića

ca::portal 6 svibnja, 20185 svibnja, 2018

Kršćansko mučeništvo ne znači toliko samu fizičko-psihičku muku, kako to neki shvaćaju, koliko svjedočenje za Krista. Na mržnju progonitelja prema njegovoj vjeri, mučenik odgovara dragovoljnim podnošenjem smrti. Za Krista umire, progoniteljima oprašta. To je smisao mučeništva.

Jasan primjer kršćanskoga mučeništva jest svjedočenje mladića katolika Marka Milanovića na putu između Morina i Somina 1859. godine, “potkraj mjeseca travnja”, kako nas izvješćuje njegov župnik sa sjedištem u Prenju, don Vidoje Maslać, i to u dva izvješća.[1] Ubijen je iz mržnje prema katoličkoj vjeri, a on je kao “pravi katolik” dragovoljno smrt podnio za Krista koji se za nas na križu žrtvovao.

O mučeništvu Marka Milanovića posvjedočio je njegov suputnik Pero Glavinić iz Moševića u gradačkoj župi. Njih dvojica bili su katolici, a s njima su zajedno u planinu išla i dva pravoslavca te jedan musliman. Upravo je Pero Glavinić posvjedočio dubravskom župniku don Vidoju, a ovaj bogoslovu Lazareviću, što se točno dogodilo: da ih je presrela četa hajduka, da su muslimana odmah na mjestu pogubili, da su dvojicu pravoslavaca opljačkali i pustili. Svjedoči dalje Pero da su razbojnici od njih dvojice katolika tražili da se svoje vjere odreknu, da se on “snašao” i predstavio: “Ja sam sinovac Tripka Brstine iz Hrasna”, a da se Marko nije dao nagovoriti i svoje katoličke vjere odreći. “Tako nam prikazivaše Glavinić; koji je bio pušćen s’ Rišćanima”.[2]

Mladić Marko životom je posvjedočio da je “pravi katolik”. Zaista je pravi svjedok, pravi mučenik za vjeru, za Crkvu, za Krista. A Pero Glavinić?

Možda je najbolje usporediti “snalaženje” Pere Glavinića sa “snalaženjem” Isusova Pere, sv. Petra apostola. Petar se apostol tako “snašao” da je svoga Gospodina dva puta zatajio, a po nekim evanđelistima i tri puta. Evanđelist Marko, koji je evanđeoske događaje pisao upravo po Petrovu kazivanju, ovako nam pripovijeda:

I dok je Petar bio dolje u dvoru, dođe jedna sluškinja velikoga svećenika; ugledavši Petra gdje se grije, upre u nj pogled i reče: “I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom.” On zanijeka: “Niti znam niti razumijem što govoriš.” I iziđe van u predvorje, a pijetao se oglasi. Sluškinja ga ugleda i poče opet govoriti nazočnima: “Ovaj je od njih!” On opet nijekaše. Domalo nazočni opet stanu govoriti Petru: “Doista, i ti si od njih! Ta Galilejac si!” On se tada stane kleti i preklinjati: “Ne znam čovjeka o kom govorite!” I odmah se po drugi put oglasi pijetao. I spomenu se Petar one besjede, kako mu ono Isus reče: “Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.” I briznu u plač. (Mk 14,66-72).

Prvo Petrovo nijekanje da Isusa poznaje bilo je pred jednom sluškinjom. Ta sluškinja nije imala ni sablje ni mača, nije mu zaprijetila ni štapom ni metlom. Samo ga je pogledala, a Petar od straha pogledao u zemlju. Ne čuje Petar da je pijetao već jednom zapjevao, samo prestrašen čuje da sluškinja o njemu i drugima govori. Petar opet niječe da Učitelja poznaje. A kada su ga nazočni po galilejskom govoru prepoznali, stade se apostolski prvak “kleti i preklinjati” te još jasnije Isusa zanijeka: “Ne znam čovjeka o kome govorite!”. I tek kada je pijetao ponovo zapjevao, Petar se sjetio da mu je Isus njegovo zatajenje unaprijed najavio. No u svom strahu Petar je sve to bio zaboravio.

Ako se tako Petar prestrašio običnih sluškinja, a ni ostali mu nisu smrću prijetili, treba li se čuditi Peri Glaviniću što se prestrašio pred četom naoružanih hajduka. Osim toga, Isus je Petru zatajenje nagovijestio i Petar se mogao na kušnju pripremiti, a kako se Pero Glavinić mogao pripremiti kada mu nitko ništa nije najavio? Pravo iznenađenje nije doživio Petar, nego Pero. Kada njih dvojicu usporedimo, čini nam se da je Petrovo zatajenje bilo teže od Perina. Pa ako se još sjetimo što je sve Petar s Isusom doživio, kolikim je čudesima nazočio, kolike pouke Učiteljeve slušao, i punicu mu ozdravio… pa ipak ga zanijekao! Naravno da se Pero Glavinić ne smije opravdati što je zanijekao svoju katoličku vjeru, ali se može nekako razumjeti, s obzirom na dramatične okolnosti u kojima se sve to dogodilo.

Istina, Petar se kasnije pokajao. Evanđelist Luka kaže:

Dok je on /Petar/ još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: “Prije nego se danas pijetao oglasi, tri puta ćeš me zatajiti.” I iziđe te gorko zaplaka. (Lk 22,60-62)

Zar je Petru bilo teško spomenuti se Gospodinovih riječi kada je Gospodin upro pogled u njega? Naravno da je Petar “gorko zaplakao” kada je vidio kako ga je Isus milostivo pogledao. Čitamo i da je Petar “izišao”. Bez borbe je napustio bojno polje u dvorištu velikoga svećenika Kajfe. A još prije, kada su Isusa bili uhvatili, “Petar je išao za njim izdaleka” (Lk 22,54). Dakle, pratio je Isusa izdaleka, ne izbliza, a po umišljenosti u svoju hrabrost Isusu je daleko i ostao. Tek kada ga je Isus pogledom “pobijedio”, Petar se pokajao i gorko zaplakao. Kakva snaga Isusova milosna pogleda!

Pero Glavinić nije imao takvu milost. Njegov pogled nije se mogao susresti s Isusovim pogledom. Mogao je samo gledati svoga suputnika Marka kako herojski svjedoči svoju vjeru: Ja sam katolik a vi radite što hoćete! No i Pero je svoju slabost uvidio, došao je k don Vidoju i sve mu po istini ispričao. Priznao je da se on prestrašio i “snašao”, a da je Marko hrabar bio i svoj mladi život Kristu darovao. Na Morinama je o sebi lagao, a sada govori istinu i o Marku svjedoku i o sebi pokajniku. Mogao je i sada lagati. Nakon što su razbojnici Muju ubili, a opljačkani pravoslavci otišli, Pero je jedini očevidac svoje “lukavosti” i Markove neustrašivosti. No nije lagao nego svjedočio, i to protiv sebe. Ne znamo je li i Pero poput svoga imenjaka sv. Petra “gorko plakao”, ali po njegovu svjedočenju znamo da se iskreno kajao. Postao je dragocjen svjedok, svjedok pokajnik.

Papa Benedikt XVI., tumačeći blaženstvo “blago ožalošćenima: oni će se utješiti” (Mt 5,4), ovako piše:

“Postoje dvije vrste žalosti: žalost koja je izgubila nadu, koja se više ne uzda u ljubav i istinu i stoga čovjeka iznutra razara i uništava. Ali i žalost koja dolazi iz potresenosti istinom, koja čovjeka dovodi do obraćenja, do suprotstavljanja Zlomu. Ova žalost liječi, jer čovjeka uči da se iznova nada i ljubi. Prva žalost stanuje u Judi koji se – pogođen užasom svoga vlastitog pada – više ne usuđuje nadati i vješa se u svome očaju. Drugu vrstu žalosti nalazimo kod Petra koji je pogođen Gospodinovim pogledom briznuo u plač koji je ljekovit: suze koje prolijeva brazdaju tlo njegove duše. Počinje iznova i postaje nov”.[3]

Koju je žalost imao Pero Glavinić, Judinu ili Petrovu? Ja mislim Petrovu, iako nije imao svetost Petrovu. No nije imao ni darove ni povlastice sv. Petra. Nije imao ni nebeskoga dara mučeništva, kao njegov prijatelj Marko. Vjerojatno nije imao ni dara podnošenja onih “pravih” katolika koji će u njega prstom upirati i možda ga izdajnikom nazivati. No primio je dar kajanja i dar svjedočenja za junaštvo Marka katolika.

Možda je upravo Markovo svjedočko mučeništvo pomoglo Peri i da istinu posvjedoči i da se pokaje. Sv. Petar se pokajao kada ga je Isus pogledao. Vjerojatno je i Markov pogled pomogao Peri da progleda. Svoja zatajenja Petar nije vidio dok su ga gledale one sluškinje, a ni oni koji su se s njime oko vatre grijali. Ne, pred neprijateljskim se pogledima samo skrivamo i lažemo. Tek kada je Isus Petra milosno pogledao, Petar je sebe uistinu otkrio i “gorko zaplakao”. A Pero Glavinić? I on se pred pogledom krvožednih hajduka sakrivao i lagao. Tek ga je samilosni pogled prijatelja Marka probudio i razotkrio. Zar bi Marko, koji je pred hajducima svjedočio da je “pravi katolik”, sada Peru krivo gledao kao “kriva katolika”?

Ne znamo kojom se brzinom Pero trijeznio, ali s pravom pretpostavljamo da ga je Gospodin na kajanje upravo Markovim svjedočenjem potaknuo. Kao što je Petra probudilo pjevanje pijevca, tako je i Peru probudilo sijevanje sablje. No Petru je pijevac bio samo “budilnik”, a Isus je bio onaj koji je pijevca “navio”. Slično je i Peri sablja bila samo “ključ” koji je Marku glavu odsjekao i otvorio da “zamiriše”, ali Marko je sablju na svoj vrat “navio”. Kaže narodna poslovica da “mrtva glava ne govori”, ali Markova je mrtva glava tako snažno progovorila da je Peru na obraćenje “nagovorila”. Pokajnik Pero je za Marka tako dobro svjedočio da je upravo njegovo svjedočenje “prvo čudo” Markova mučeništva.

Događaj na Morinama sigurno je snažno obilježio život Pere Glavinića. I dalje je Pero nosio ime po sv. Petru, ali od sada se nije mogao ne sjećati glave mučenika Marka. Sjećao se Pero prijatelja Marka i kada se kasnije na brod ukrcao, i kada je kao pomorac plovio, i kada je u brodolomu na dalekom moru svoj zemaljski život ostavio,[4] ili u Americi, kako je netko dopisao u Stanju duša.[5] Još je sigurnije da se Gospodin svoga Pere pokajnika sjećao i da je njega brodolomca spasio. Kolika je tada bila Perina vjera? Možda je i on u svoje doba bio malovjeran, poput sv. Petra koji se u Genezaretskom moru utapao. Naime, kada je ono Petar htio po uzburkanu moru ići k Isusu po valovima, svratio je pogled s Isusa na valove i vjetar:

Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: “Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” (Mt 14,30-31).

Vjerujemo da je Isus pružio ruku i Peri Glaviniću dok se na dalekom moru utapao. To vjerujemo zbog Božjega milosrđa. Dobri Bog sigurno je i našem Peri oprostio njegovu malovjernost na Morinama. I sv. Petar bio je malovjeran, ali se pokajao i Gospodin mu je veliku slavu podario. Zašto bi onda milosrdni Spasitelj Peri Glaviniću, koji se također iskreno pokajao, vječnu slavu uskratio?

Vjerujemo da je Peri Glaviniću zahvalan i njegov zemaljski suputnik i prijatelj Marko Milanović. Marko je svjedočio za Krista, a Pero za Marka. Zahvaljujući Peri pokajniku i svjedoku, divimo se Marku katoliku i njegovu svjedočenju za Krista.

U travnju, 2018.

don Jozo, benediktinac

______________________________

[1] P. Milanović, prir., Mučeništvo Marka Milanovića, Mostar, 2010., pismo bogoslovu Lazaru Lazareviću u Rim, str. 166-173; pismo biskupu u Dubrovnik (ili u Mostar), str. 182-185.

[2] Nav. dj., str. 170-171.

[3] J. Ratzinger (Benedikt XVI.), Isus iz Nazareta, I., Verbum, Split, 2007. str. 99-100.

[4] S. Katić, “Uz knjigu Mučeništvo Marka Milanovića”, u: Crkva na kamenu, 11/2014., str. 30.

[5] Stanje duša župe Gradac, 1855. godine, str. 317: “- Pietro f.o di Matteo [Pero, sin Matin] + Amerika.”

Izvor: Crkva na kamenu