Poučna izjava jedne starice: “Ne puštam ja bilo koga u kuću”!

Pričao nam je jednom jedan mladi svećenik prilikom blagoslova stana kako je njega i grupu mladih hodočasnika na Velebitu ugostila u svojem domu jedna starica koja živi sama u selu koje su svi napustili. Odmah im je upalo u oči da u kući nema televizor pa su je upitali: „ Kako to da živite ovdje sami, a da nemate barem televiziju da vam radi društvo?“ „Ne puštam ja bilo koga u kuću!“ odgovorila im je starica. Koliko više vrijedi gostoprimstvo osobe kojoj je dom svetinja i kako zapravo kad bolje razmislimo, naša kuća osim prozora i vrata ima i ekrane kroz koje ulaze različite osobe, priče, zvukovi, glazba, slike, vijesti…

Foto: Getty Images

Već tada kad sam čula tu anegdotu, a bila sam tek u dvadesetima, ali sam već bila mama dvoje malene dječice dirnula me ta priča i shvatila sam poruku koliko znači to naše gnijezdo, utočište za koje stavljamo okove od kredita skoro do kraja života, kupujemo protuprovalna vrata, pomno biramo lokaciju, orijentaciju, namještaj, ukrase, pazimo da zaštitimo štekere, uglove, vrata i ormariće, a na kraju u taj dom uđe tko hoće i radi što hoće. Što su djeca starija i kako broj ekrana dostupan obiteljima raste, tako raste i broj i vrsta tih nepoželjnih gnjavatora, ali i potencijalnih opasnosti.

Većina bi mama rado svoje piliće sakrila i štitila od svih opasnosti zauvijek, ali Bogu hvala tu su tate da kažu: „Ne pretjeruj, jedno po jedno. Riješit ćemo. I naučit će i oni sami i bit će sve u redu.“ I stvarno, ako mudro i strpljivo provjeravamo sve što unosimo u kuću i dajemo djeci u ruke, ako na sve uređaje postavimo filtere i zaštite, baš kao što stavljamo gromobran ili uzemljenje kako je propisano, onda su problemi rjeđi i manji. Nećemo time izbjeći sve, ali ono najgore hoćemo. Na žalost, često roditelji odgađaju educirati se o mogućnostima zaštite pa tek kad dijete doživi neugodan šok npr. na YouTube—u ili mu iskoči reklama za sadržaje za koje je previđen kazneni progon ako tom sadržaju izlažemo maloljetnike, što danas mnogi zaboravljaju, počnu tražiti aplikacije koje mogu pomoći i burno reagiraju pred djecom.

Ne treba niti odmahivati rukom kao da je to nešto bezazleno jer to što sve besposlenoj budali može pasti na pamet, bolje je i ne zamišljati, a niti kalkulirati koliko ozbiljno poremećenih ljudi na svijetu ima pristup internetu, a time i vašem djetetu, ali ne smijemo se tome niti čuditi. Djeca su nama roditeljima povjerena da brinemo za njihovu sigurnost i jednako tako kao što moramo sami znati prelaziti cestu i gledati na semafor, tako se moramo pripremiti i za to da djeci budemo primjer i vodstvo u kontaktu s medijima, društvenim mrežama i online sadržajima svih vrsta. Nitko ne kaže: „Pusti dijete neka trči preko ceste. Mora se naučiti što je život.“ nego lijepo idemo s djetetom dok je malo za ruku, razgovaramo, odgovaramo na pitanja i postavljamo granice koje popuštamo kako dijete raste. Na žalost, danas se često može vidjeti dijete koje još nije naučilo voziti niti bicikl bez pomoćnih kotača kako slobodno i samostalno surfa bespućima interneta. Neću se ovdje pozivati ni na kakva istraživanja, ja sam samo mama i mogu ih naći na internetu kao i svatko drugi, ali voljela bih potaknuti roditelje koji možda ovo čitaju da ne čekaju stručne službe u školi da organiziraju radionice na tu temu ili da im dijete doživi ružne stvari na društvenim mrežama nego da očekuju da svijet odraslih nudi svašta i vabi našu djecu i dobrim i lošim pa čak i zakonom kažnjivim stvarima i da se pripreme i tehnički i emotivno na to da zaštite svoju djecu dok su mala i da ih nauče kako da se sami paze kad narastu.

I nije dovoljno samo biti blizak s djetetom, biti stalno prisutan u njegovom životu i održavati neprestan osjećaj bezuvjetnog povjerenja. To jest najvažniji dio za cjelokupni razvoj djeteta i normalan život u obitelji, ali kako kaže poslovica „Vjeruj u Boga, ali i zaključavaj auto.“ Kasnije sam čula od Salezijanaca kako je i don Bosco govorio da roditelji i odgajatelji odgajaju svojom prisutnošću i primjerom, ali je istovremeno jako pazio na to tko ima pristup njegovim dječacima i organizirao dežurstva na vratima. Tako i mi moramo imati povjerenja u svoje dijete, ali i snagu postaviti granice djeci i znanje da spriječimo one koji mogu pokušati silom ili na prevaru ući u naš dom kako bi ostvarili neku korist za sebe. Nekima je dovoljno samo to da nas uznemire i šokiraju, a neki zato primaju i novac iz državnog proračuna. Dragi naši kulturnjaci koji se brinu da se ne opustimo i ne uživamo u miru i Bogom danom veselju kao u Rijeci na primjer sljedećih godinu dana. Zato daljinski u ruke i gasite program kad počinju „ružni“ kako kaže moja dvogodišnjakinja i začas će TV gasiti i sami.

Foto: Getty Images

frendica.hr

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com