Četvrtak, 29 veljače, 2024
Društvo

Priča iz čapljinske Betanije: “Brojni misle da je boravak u Domu posljednja stanica u životu”

Mnogi su mišljenja da je boravak u Domu posljednja stanica u ovome životu. Te predrasude su bile i ostale rezultatom osobnog neznanja. Samo jedan dan u čapljinskom domu za stare osobe “Betaniji” je dovoljan da otkrijete najjaču pozitivnu energiju.

“Jedan dan sam proveo u Čapljinskom Domu “Betanija“. Družili smo se i razgovarali. Pomalo sam bilježio i slagao riječi. Možda nisam i najbolje povezao, ali bitan je osjećaj koji sam ponio, koji su mi nesebično dali. Želeći jednoga dana biti na njihovom mjestu i nekim mladim i znatiželjnim pričati da sam nekada davno, s osmjehom na licu rekao kako je lijepo ostarjeti”, kaže novinar Emil Karamatić koji je zavirio u unutrašnjost Doma i razgovarao s korisnicima istog.

“Dom Betanija u Čapljini osnovan je 2013. godine, Caritasov dom. Započeli smo s 31 krevetom, odnosno smještajnim kapacitetom. Prije tri godine smo se proširili i sada imamo 83 korisnika. Ono što je novo, što smo također pokrenuli prije tri godine je odjel za osobe s demencijom, potpomognuti Caritasom i projektom “Ne zaboravi” koji je bio u suradnji Caritasa Mostar, Caritas Banja Luka i Caritas Austrija. Ovaj odjel sada nam broji 23 kreveta”, kazala je voditeljica Martina Goluža, voditeljica Doma Betanija u Čapljini.

“U našem Domu nastojimo osobama starije životne dobi pružiti ono što bi imali i svojim kućama, a to je dostojanstven i miran život, da oni i dalje budu aktivni članovi naše društvene zajednice”, dodala je.

Učiteljice koje su zajedno završile sarajevsku učiteljsku školu i koje je život odveo na različite strane, ponovno su zajedno u Betaniji. Zorka Bakula, Inga Kuštrin i Mirjana Vidaković.

“Inga se spremila i odlazi za Sarajevo, gdje je otac živio. Odjednom javljaju kako autobus iz Livna koji ide preko Širokog Brijega i odlazi za Sarajevo doživio je nesreću u Jablanici i nitko živ nije ostao. Mi smo se pomirili s tim da Inge nema više. Međutim, ona se pojavila. Izašla je u Mostaru, nije otišla za Sarajevo”, priča Zorka.

“Otišla sam u Dretelj i spasila sam glavu, spasio me Isus Krist da ne poginem u tom autobusu. Ostavio me životu i sada trebam biti ovdje. Sreća da me Isus vodi kroz život. To sam tek sada spoznala”, dodaje Inga.

“Ja sam došla dva mjeseca ranije, a onda se pojavila Inga na drugom katu”, govori Zorka 

“Našli smo se tek ovdje prije dvije i pol godine. Ovo mi je treća godina. Vrijeme mi je strahovito brzo prošlo. Volim čitati, volim se nečim baviti. Ne mogu hodati, međutim mogu raditi rukama, mogu razmišljati. Kada sam došla i bila u gipsu u krevetu, zamolila sam brata da mi kupi bojice i blok papira. Donio mi je skupe bojice, tempere i krenula sam raditi. Na papir sam stavila sve od moje rane mladosti, pa sve do ovih dana. Imam dva bloka iscrtanih životnih priča. Tu mi je vrijeme prolazilo dobrim djelom”, kaže Inga

“U Sarajevu sam prodala stan i došla ovdje. Ovdje mi je prekrasno. Nisam htjela ići niti u jedan dom u Sarajevu, jer sam željela vidjeti kako ljudi ovdje žive. U Sarajevu to znam. Lijepo mi je, družim se sa svima, prošetam…”, dodaje.

U Domu se mogu čuti i teške životne priče od kojih samo možete zašutjeti i mikrofon ostaviti sa strane.

“Rođena sam u Kruševu kod Mostara. Imala sam dvojicu sinova s kojima sam dosta propatila u životu. Oni su otišli u vojsku i poginuli su. Sama sam ih othranila bez ičije pomoći. Ne mogu pričati”, rekla je kroz suze Anica Zelenika.

“Oboljela sam, dobila sam Parkinsonovu bolest, ali hvala Bogu opet se dobro nosim. Bog mi daje snagu da izdržim sve u svom životu, a do kada ću samo on zna. Imam 78 godina. Moje srce je slomljeno, slomljeno do kraja”, dodala je.

U Domu je pronašla društvo.

“Što se tiče osoblja ovdje, sve je dobro. Sve cure su dobre, paze na nas. Lijepo mi je ovdje među ovim ljudima. Svi se poštivamo, družim se sa svima i družit ću se i dalje”, rekla je Anica.

Baka Mara u Domu je zbog slabog vida, a i muž joj je preminuo pa bi kući bila sama.

“Ovdje nam je lijepo. Mladost nam je jako dobra i ljubazna. Molimo se puno Bogu, pa nam on daje svako dobro, blagoslov, sklad i ljubav. Ja sam ovdje najstarija, rođena sam 1933. godine. Inače sam s Kupresa, a udala sam se u Ilijaš. Od tamo sam sa suprugom došla u Čapljinu jer mi se muž razbolio, a ovdje je sunce, ljepota. Ovdje sam zbog očiju, ne vidim dobro”, kaže.

“Imam dva sina, imam unuka, tri nevjeste, dva praunuka, ljepota. Svi su mi vani, a ja sam ovdje sama. Imam stan u staroj Čapljini, ali sam došla ovdje, meni je ovdje lijepo. Čekam kada ću svom pokojnom”, rekla je kroz suze.

Baka Ruža Bagavac u Čapljini ima stan, ali tamo je sama, a u Betaniji u društvu.

“Tu sam jer kod kuće nisam imala nikoga. Kćer mi se udala, sinovi u Švicarskoj. Kćer mi je rekla da je najbolje da idem u dom. Došla je jedno jutro po mene i tu me dovela. Rekla mi je da ljudi su ovdje dobri, sve je dobro, a da tamo nemam nikoga. Zadovoljna sam sa svime.”

Zdenka Blažević djelatnica je Doma. Svojevremeno je svoju majku smjestila u ovaj Dom. Nije to bila laka odluka kaže.

“Moja majka je bila korisnica doma Betanija. Sama pomisao da ćete majku odvesti iz njenog doma i smjestiti negdje vrlo teško pada obitelji. Ja i braća smo se trudili i borili da priskrbimo majci sve što joj je potrebno. Nismo bili u mogućnosti i odlučili smo se za smještaj u dom. Težak je to osjećaj i tužan. Imaš osjećaj kao da odbacuješ roditelja”, priča Zdenka. 

“No poslije nekoliko dana, kada je majka smještena u dom i kada smo vidjeli kako se ophode prema njoj, da ima liječničku skrb i da je 24 sata netko prisutan pored osobe, promijenite svoje stajalište i razmišljanje. Ona je bila sretna, zadovoljna. Prvi Božić sam došla po majku s namjerom da je vodim kući na ručak, a ona odbija. Izašla sam plačući. Ona je već to doživjela kao svoj dom. Sve što je njoj trebalo našla je tu. Svima bi preporučila, ukoliko se ne mogu brinuti o svojim roditeljima. Vrlo teško bilo tko od nas koliko se god trudio može pružiti ono što pruža ta ustanova”, dodaje.

“Domu je bila potreba za radnicima, predala sam i sada ovdje radim. Moje srce je još veće. Kada god prilazim nekome od tih korisnika, u njemu vidim svoju majku. Mi s tim ljudima ovdje provedemo po 12 sati. Njihove osjećaje, emocije, bolove, tuge, radosti, sve proživljavamo s njima. Imamo majice živimo ljubav, to se ovdje doslovno živi”, kazala je. 

“Ja sam iz Struga gdje sam već 50 godina. Prije četiri godine mi je preminula supruga i bio sam prisiljen doći u ovaj dom. Neki kažu jadan ti je on ide u dom, a ja kažem blago onome tko je u ovom domu. Djelatnice ovdje nama paze jako dobro. Invalid sam 30 godina, ali sam ostao zdrav u glavi. Znam sa svima razgovarati. Mi smo ovdje svi kao jedna obitelj”, kaže Stojan Mustapić.

Rudo Ilić iz Gabela Polja ima veliku obitelj, ali je u domu jako zadovoljan.

“S 25 godina sam otišao u Njemačku i tamo sam radio 35 godina. Još 1986. godine sam obolio, dobio sam dijabetes. U Njemačkoj mi nije bilo dobro. Kući sam imao petero djece. Nedostajala su mi djeca i žena. Nakon nekog vremena dodatno sam oolio. Amputirana mi je noga u Zagrebu.

“Imam 13-ero unučadi, jedno praunuče. Imam tri nevjeste i one mi dođu najviše. Malo se čujemo mobitelom, malo doću sinovi kćeri. Zadovoljan sam. Ovdje je jako dobro”, rekao je. 

Cijeli audio prilog kolege Emila Karamatića poslušajte OVDJE.

Izvor: Hercegovina info


WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com