Priča s bezvodnoga Vrana: Smrznuti snijeg iz Trnovače bio je izvor vode za planištake
Život planištaka na planinama sjeverozapada Hercegovine, nije bio samo cjelodnevni rad, nego i borba za vodu. Predjeli oko Vrana, kojeg nazvasmo tajanstvenom planinom, saharski su ambijent. Od oko stotinjak planina koliko ih ima u Bosni i Hercegovini visokih preko tisuću metara, Vran sigurno spada među najsušnije, ako nije i najsušniji. Dok se nisu počele praviti male čatrnje, vode je bilo samo u lokvama. Voda za piće dobivala se još iz smrznutog snijega koji se vadio iz jama i vrtača. Tih vremena živo se sjeća Križan – Križe Radoš iz Omoljana kod Duvna:
„U nas je bila čatrnja, mi Duvnjaci, kupili smo planinu od Ereša iz Radišića, ali si morao strogo paziti na vodu. Unda ove jedne žene, išle su u jamu Tripkovaču gori u Vranu, u snjig. Žene ogrnu jačermu uprti snjig na leđa, to curi nizanje ko lito, led se otapa. One su tako donosile i topile taj snjig, mučile se Bože sačuvaj. Kupio se kajmak pa bi one, jadne, morale to mliko mest, pa ako metne čudo snjiga razladi se pa nikad izmest, ako uliješ vruće vode drugi problem, manje masla“, veli suosjećajno Križe, pa nastavlja objašnjavati:
Snjiga za vodu bi bilo do Gospojine
„Snjig zimi napadne u jamu pa se stvrdne ko beton bude i onda one ponesi sikiru, pa odsicaj komade koliko može nosit na leđima. Uprti tu komadinu i nosi. Danas i po dva puta otiđi. Kolika god je komadina ona će jadnica nju uprtit. Znalo je bit po 50, 60 kila. Snjiga budi do Gospojine, a posle kako znaš. U nas je brte bila ta čatrnja nekako smo se snalazili, a ovi koji nisu imali, iđi na lokvu di ajvan pije. Otolen bi donosili. Ovi s Prokosa iđi gori na Stražbenicu, sebi po vodu.
-Na lokvu, Stražbenicu?
-Na lokvu, pilo se. Koliko puta sam se napio sa Stražbenice i sa Šiljegovca, kad popiješ vako nanos ti smrdi, ko kad je bilo baja svakakvih. One jadne košuljice bile skini košuljicu i sad metni na grljak i cidi da ne bi ona živinica, one baje, ušle. Jebo majku, kako se narod mučija, a bija zdraviji nego sad. Eto. Koliko san se vode napija iz lokve i s puta iiii… Kako bi kola išla stvori se rupa, u njoj budi vode sagni se i pij.
-Jesu li tada bile češće kiše nego sad?
-Jesu, i grmilo, Bog ti jadan. Kad se sitin one grmljavine, grmi i sad, ali ono je bilo da Bog sačuva, uuuuuuu… Ja znan, kad je u jednu jelu puko grom, koliko je pesto metara, on je nju iscipo i razbacio, to je bilo da Bog sačuva, et’tiii. Kažu da je gori na Zlopolju još gore, one litice ona kamenja, u nji’ je bilo Bože oslobodi. Ne znam sad kako je, ali ni sigurno nije lipo.
-Da se vratimo snijegu, koliko je ta Tripkovača bila daleko od stanova, je li bilo dugo nositi?
-Jašta je, e da je bilo ravno. One su morale ić uz brdo, bila neka ko oputina kud je ajvan išo, jebi ga nije mogla sigurno gori doć prije satipo. Prija bi došla ozgar nego kad bi išle gori po snjig.
-Sat i pol, to je desetak kilometara?
-Tu je, et’ ti.
-Katastrofa Križe, to je bila velika muka?
-Isusova muka, Bog te, i sad kad jedna slazi doli triba joj svezat uže da se nebi otisla niz strminu, ako ode gotova je. Pokoji Bariša Primorac je kaziva ja sam iljedu puta čuo, da je neki čoban upo u tu Tripkovaču imo sviralu u ruci i da je izašla svirala u Grabovu vrilu ili Vitini onde u Čaršiji. Tako je on kaziva, je li istina ja neznan.
Je bilo teško, ali narod veseo!
-Bilo je, dakle, oko deset kilometara u jednom smjeru, pa vratiti se, ako je bilo pedeset kila i vratiti se još jednom, Križe, to nisu bile obične žene?
-Obične žene, Bog te, je Katina mater (Kata Primorac op. a.) ona je bila malo krasnija. Jebi ga ko naučilo se radit’. Ona jadna voli da donese dva kila snjiga više neka se satrala. Nek’ ima malo vode. Mora si se snalazit za vodu, eee… Po snjig u tu Tripkovači išle su žene s Omrčenice i okolnih stanova.
-Kakva se roba nosila gore na Planini, je li vunena?
-Vuneni su bili čorapi, drugo nije, bar mi mlađi nismo nosili, ovi stariji mora da jesu. A kakva je roba i bila…Bio si plisnav diš se kupat, Bog te, piješ vodu iz lokve! Suđe je bilo čisto, surutka dobro operi“, naglašava gospodin Križan, zvani Križe, te dodaje:
“Je bilo teško, ali narod veseo, čim se sjati, kolo, pjesma, cirlik, veselje…, čudo jedno”, veli Križe.
Slikovita Križina priča o borbi planištaka za vodu uvjerljivija je od svake znanstvene studije. Iz nje je očito da u Planini nije bilo lako, iz toga izravno se postavlja pitanje – kako je bilo tek u nizinskoj Hercegovini, odakle su na Planine izlazili jer im je „doli“ bilo „tisno“?
Iz nove knjige Dušana Muse „Sezonsko stočarstvo zapadne Hercegovine“