Ljubo Krmek: Svako vrijeme je teško onoliko koliko mi dopustimo!
Dobro znanu – knjiga je najbolji čovjekov prijatelj, čapljinski pjesnik i pisac Ljubo Krmek uz čitanje, proširio je na stvaralaštvo. Spomenuta mudroslovica za njega se pretvorila u predan rad i u doba pandemije korona virusa – objavljuje, uređuje, redigira, korigira…, ukratko stvara. Tako je u prošloj godini završio dvije zbirke pjesama, sudjelovao u uređenju još jedne knjige i zbornika, samim time logično i pitanje – što trenutačno radi:
„Tokom ove zime i tokom proljeća nastavio sam raditi, pišem stvaram, organiziram, probam, vidjet ćemo kada nam korona dopustiti nešto od toga ćemo i javno prezentirati. Prošlog proljeća i ljeta završio sam dvije zbirke pjesama Ram i Hrvatosauri i radio sam i na jednoj knjizi koju je priprema pokojni Branko Barišić iz Mostara, o fra Petru Urbanu Barišiću, koji je prvi školovani Barišić, pa su htjeli obitelj i pleme Barišića iz Rakitna, da ga ovjekovječe i da budućim istraživačima ostve trag o jednom čovjeku i vremenu u kojem je živio. Kako se Branko naglo razbolio dr Ivan Barišić zamolio mene da se uključim u taj projekt. Onda sam s dr Zvonimirom Barišićem iz Čitluka, ušao u taj jedan triling i na koncu smo uspjeli objaviti i tu knjigu“, sumira produktivnost u prvim mjesecima korone Ljubo koji se potom našalio i na vlastiti račun:
„Ja sam jedan od rijetkih koji su spremni dočekali koronu ha, ha, ha… Netom prije korone sam transplantirao bubreg i onda sam već nosio masku i pa sam već navikao na masku i tu nekakvu izolaciju i samo izolaciju, pa mi korona nije djelovala kao nekim drugim ljudima koji su prvi put u životu morali staviti masku i morali biti u zatvorenom, paziti na kontakte… Ja sam se već na to silom prilika navikao. Onda sam u tom svemu gledao ne izgubiti sebe, ne izgubiti radnu naviku, ne izgubiti neki svoj životni kredo, pa sam u svojem domenu koliko čovjek može, radio. Danas imamo telefone, Internet…, nije čovjeku problem povezati se ni iz izolacije, a prođe prije vrijeme, osjeća se zaposlenim, osjeća se ispunjenijim kad nešto radi. Posebice ako radi ono što voli. Ukratko, nisam se umarao, a nisam ni ležao“, kaže plodni čapljinski pjesnik, te nastavlja:
„Svako vrijeme teško je onoliko koliko mu dopustimo! Pazite, ovo vrijeme od nas traži da se pokažemo ljudima u pravom smislu riječi, da pazimo sebe i druge. Ako smo uskraćeni za brojnija i masovnija druženja, ništa strašno. Trebamo se pokazati odgovornima, voditi brigu o onima s kojima živimo i našem životnom okruženju.“
-Da se vratimo, na vaše stvaralaštvo, nakon dvije vaše knjige, nastavili ste da tako kažemo, pomagati drugima, imate li u planu nešto novo iz vlastite radionice ili čekate promociju završenih knjiga?
„Nisam baš čovjek od promocija, jednostavno skupim više knjiga pa promoviram odjedanput, ali nikada u životu nisam promovirao jednu knjigu više puta. Od toga malo zazirem, takav pristup mi se ne sviđa, ali svatko ima svoje. Recimo upoznao sam književnika koji po jednu svoju dobru, antologijsku pjesmu vuku cijeli svoj život i jednostavno svatko mora tu pjesmu zapamtiti. I to nije loša ideja i nije loše. Međutim, meni se ne sviđa kada čovjek izdaje knjige kad u nju stavlja pjesme od prije, pa u sljedeću ponovo pjesmu od prije… To su samo brojevi knjiga, to je nešto sasvim drugo. Osobno nikada ni jednu pjesmu, Hrvatosauri su mi petnaesta knjiga, nisam ponovio dva puta, u nekoj narednoj zbirci. To može kada se prave izabrane pjesme.
-Imate, širok krug poznanika među pjesnicima i piscima, kakva je kod njih situacija?
-Ljudi rade, ljudi pišu, ljudi stvaraju. Onoliko koliko se čujem s autorima, nitko nije toliko razočaran da ne piše“, naglašava Krmek, te najavljuje Zbornik Stolačkog proljeća, Vidošku pjesničku noć…
Tekst i foto: D. Musa / Đaka city