Priča o odrastanju u Hercegovini, na rijekama, o jednom životu, od radoznalih dječačkih očiju do misli zrelog čovjeka
Hrvatski književnik Kažimir Vrankić rodio se 1959. u Trebižatu, u općini Čapljina, gdje je završio gimnaziju.
Diplomirao je 1981. i magistrirao nuklearnu energetiku na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu. Od 1982. godine do danas radi u HEP-u, gdje obnaša niz dužnosti.
Voditelj je arbitražnog tima za spor HEP-a sa Slovenijom oko NE Krško (HEP je dobio spor protiv Republike Slovenije u iznosu od 43 milijuna eura).
Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge za gospodarstvo.
Objavio je više stručnih radova. Od 2005. Vrankić je predsjednik i osnivač stručne udruge Hrvatskog ogranka Međunarodne elektrodistribucijske konferencije (HO CIRED).
Redoviti je član Družbe hrvatskog zmaja i Hrvatskog nuklearnog društva. Uz svoje primarno zanimanje, Vrankić je uspješan i na području kulture.
Autor je brojnih dokumentarnih filmova na HTV-u (“Pred vratima Zapada”, “Čapljinski rat i mir”, ciklusa TV Mislilište (HTV1), pisao je radiodrame za Hrvatski radio, objavljena mu je i izvedena drama u Teatru ITD.
Objavljivao je u časopisima za književnost i kulturu (“Hrvatska revija”, “Marulić”), pisao je eseje, kao i političke osvrte u tjednicima te dnevnim novinama (“Večernji list”, “Vjesnik”, “Danas”, “Nacional”, “Tomislav”, “Marulić”, “Hrvatska revija”). Organizator je brojnih kulturnih događanja i javnih aktivnosti.
S književnikom Vrankićem razgovarali smo u povodu izlaska romana “Kamen pamti”, objavljenoga u vlastitoj nakladi. Knjiga će biti predstavljena u izdavačkoj kući i knjižari Alfa u Mostaru.
Jezgrovito viđenje ove knjige u predgovoru je napisao istaknuti hrvatski književnik Miro Gavran. S malo riječi rečeno je sve. A što nam govori naslov “Kamen pamti”?
– Naslov romana “Kamen pamti” može se shvatiti na dva načina. To je odgovor na pitanje tko pamti… – Samo kamen pamti, sve ostalo nestaje u vremenu. A može biti i opomena, imperativ.
Koga pamti? … Kamen pamti. Međutim, svatko ima svoj skriveni individualni doživljaj. Kad čitamo nečiju knjigu, poeziju, kad slušamo skladbu ili gledamo
skulpturu, sliku nekog slikara, nema univerzalnoga kriterija po kojem to vrednujemo. Važno je kakav dojam ostavlja na nas, što opet ovisi o našoj duši, osjećajima, o duhovnoj izgrađenosti, o svim znanjima i iskustvima kojima smo se dogradili.
Živite u Zagrebu, roman je univerzalnoga karaktera, a prvo predstavljanje pripremate u Mostaru. Što vas je navelo na takav put?
– Roman je priča o odrastanju u Hercegovini, na rijekama, o jednom životu, od radoznalih dječačkih očiju do misli zrelog čovjeka uprtog u dohvatljivi horizont događaja. Naglašena su samo ona razdoblja kad je glavni lik opsjednut neshvatljivom beskonačnošću koja se zrcali u dalekim zvijezdama, kao i bezvremenošću koja se pokazuje u kamenu. Zato u Mostaru radim prvo predstavljanje, zatim slijedi Zagreb.
Roman je prožet lirskim elementima?
– Lik u ovom romanu je od đačkih dana do zrelih godina opsjednut kamenom, zvijezdama, granicama spoznaje, možebitnim doticajem nekih vanzemaljskih sila s njegovim rodnim krajem, Trebižatom, rodnim mjestom i polazištem književnika Vlade Pavlovića, Neretvom, Hercegovinom. Sva ta događanja, svi opisi, sve ograničene misaone krijesnice izviru iz zaboravljenih i neopisanih slika života duboko urasloga u kamen pod zvjezdanim nebom Hercegovine. Pjesnik Antun Branko Šimić opjevao je bistrinu noćnoga neba i poseban sjaj zvijezda nad Hercegovinom.
Naša se oštroumnost gubi kako slabe oštrina i sjaj zvijezda na nebu koje zamućuje veo javne rasvjete.
Čovjekov intelekt ograničen je u shvaćanju mikrosvijeta ili beskonačnog svemira. Vi tragate za odgovorom?
– Odgovor je čvrsta forma kamena i njegova struktura koja broji stotine milijuna godina. Služi nam kao vodilja, miljokaz između te dvije krajnosti, postanka i kraja. Jer sve što je ostalo od djela ljudskih ruku, diljem svijeta, od prošlih civilizacija, zabilježeno je u obliku kamena, isklesano u pismu.
U Hercegovini to su slike Starog mosta, stećaka u Radimlji ili Boljunima, mletački lav u Gabeli, rimska vila u Mogorjelu u Čapljini, djela Daorsa u Ošani- ćima. Samo kamen pamti. Sve što se događalo u prirodi, sva Božja djela zabilježena su vremenskim slojevima sedimenata, okamine školjki, riba, ptica, drveća, dinosaura…
Kakva je sudbina knjiga u današnjem virtualnom elektroničkom svijetu?
– Na razini zapadne civilizacije u brojnim profesijama zavladala je ideologija profita i površnost koja je po svojoj definiciji kratka daha. Predanost, upornost i profesionalizam uglavnom se sele na Daleki istok ili se odande doseljavaju među nas. Ostavlja se dojam kako se sve manje čitaju knjige.
Međutim, knjige se traže, čitaju se.
Posebice u ovoj eri pandemije. Kod mnogih je čitanje kratka daha, pisanje još kraćega. I svelo se na internet. Mnoštvo čita portale i piše polemičke komentare na dnevne medijske uratke. U tome u najvećem broju nedostaje i jezičnog i sadržajnoga smisla. Čitanje i pisanje u elektroničkim medijima postaju usporedna pojava, privjesak utopljen u svijet reklama, što je i razumljivo jer se na koncu od njih i živi.
Kako spajate nuklearne teme kojima se bavite i sklonost publicističkom djelovanju?
– Otežavajuća je okolnost kad, kao stručnjak za nuklearnu energetiku, iz jednog egzaktnoga svijeta uđete među ljude čija je profesija vezana uz umjetnost. Zbuniteih pa govore: “Što ovdje radi ovaj inženjer?”. S druge strane, kad ste među inženjerima ili znanstvenicima, propituju što tu radi ovaj boem, pjesnik?
Zato je dobro da postoje pseudonimi. Tako pojedina zanimanja grade svoje ljušture i štite se. Smatram kako čovjek u jednom jedinom neponovljivom životu treba promatrati, razmišljati i živjeti prostor oko sebe, puni krug od 360 stupnjeva. Ništa ne treba izostaviti. Profesija je samo dio cjeline duha, života, svijeta.
Često ste u svom rodnom mjestu Trebižatu. Davali ste potporu brojnim kulturnim događajima. Vuče li vas nostalgija?
– Nije riječ samo o nostalgiji prema Trebižatu, Čapljini, Hercegovini. Pa to su objektivno dobra mjesta za život. Klima, vode, rijeke, plodne doline. Edenski vrtovi.
Samo politika treba staviti zemlju i ljude u funkciju. Hercegovina postaje središte. Grade se ceste pa će se u trenu moći stići na more ili u Split, Sarajevo, Dubrovnik.
Vecernji list