Petak, 23 veljače, 2024
Društvo

Virtualno društvo od djece stvara ubojice u stvarnom svijetu

Oružano nasilje u školama, ali i među djecom općenito, postaje alarmantan društveni problem u BiH, Srbiji, ali i susjednim zemljama. Više je zabilježenih policijskih slučajeva s uporabom vatrenog oružja u kojima su akteri bili malodobnici.

Nekada su takve vijesti bile rezervirane za hollywoodske filmove ili američke gradove, ali danas je to i stvarnost dijela svijeta u kojemu mi živimo. Slučaj iz Lukavca kod Tuzle, gdje je trinaestogodišnjak ispalio više metaka u nastavnika engleskog jezika, potvrdio je da tragični događaj iz beogradske škole “Vladislav Ribnikar”, samo nekoliko tjedana prije, nije bio tek “incident”. A tamo je učenik ubio devet svojih kolega i školskog portira.

Oružano nasilje u školama, ali i među djecom općenito, postaje alarmantan društveni problem u BiH, Srbiji, ali i susjednim zemljama. Više je zabilježenih policijskih slučajeva s uporabom vatrenog oružja u kojima su akteri bili malodobnici. Masovno ubojstvo u Beogradu ovu je opasnu društvenu pojavu samo stavilo u prvi plan. I kako to obično biva, potaknulo sve pozvane i nepozvane da postavljaju pitanje: Zašto nam se to događa? Odgovor je, čini se, jednostavan, iako slojevit. Tinejdžeri su danas, više nego ikada, pod utjecajem medija koji su bez ikakve kontrole i nadzora. Plaćamo cijenu tehnološkog napretka, globalizacije, neograničene slobode izražavanja na internetu, a poglavito na društvenim mrežama. U Srbiji su krivce našli u reality programima, kao da djeci na internetu nisu dostupniji mnogo opasniji “uzori”. A dostupno im je i oružje. Za prostor koji je prije gotovo tri desetljeća izišao iz rata previše je oružja “zaboravljeno” po kućama. U raznim policijskim akcijama, povremenim apelima da se preda nelegalno oružje, iz društva se uspijevaju ukloniti tek simbolične količine skrivenog naoružanja. Bosanci i Hercegovci i danas su naoružani do zuba. Koliko je točno oružja na području BiH, nitko sa sigurnošću ne može kazati. Zna se da su registrirana 348.692 komada različitog naoružanja i da je potražnja za oružjem i dozvolama za njegovo posjedovanje sve veća. Neke neslužbene procjene govore kako je dvostruko više neprijavljenog, što bi moglo značiti da u BiH trenutačno ima 1,2 milijuna komada različitog oružja. I nije BiH tu iznimka. Podaci iz Srbije govore da na svakih 100 stanovnika dolazi 11,5 komada oružja. Građani Hrvatske u svom posjedu imaju ukupno 314.783 komada oružja, što predstavlja 8,1 komad na 100 stanovnika. I to su, dakako, podaci o legalnom naoružanju.

Dodaju li se tome neslužbene procjene o nelegalnom oružju u populaciji, brojevi su vrlo slični onima u BiH. Kao da rat još traje.

U mnogim glavama on nikada nije ni završen i taj militaristički stav prenose na nove, mlade generacije. U ratobornom društvu kojim dominiraju konflikti i gdje se dogovor i kompromis smatraju porazom gotovo je pa “normalno” da i djeca svoje probleme nastoje riješiti argumentom sile, oružja. Stoga krivca za beogradske, lukavačke i neke nove tragične slučajeve s malodobnim akterima ne treba tražiti (samo) u reality programima i akcijskim filmovima, nasilnim videoigricama ili disfunkcionalnim obiteljima. Krivac je cijelo društvo. Isto ono koje tolerira i potiče kulturu oružja, njeguje ratoborne mitove i smatra normalnim držati oružje kao dio pokućstva.

Za poremećene vrijednosti u društvu najveću odgovornost imaju političari i javne osobe koje ne posjeduju kulturu dijaloga te svaki kompromis proglašavaju slabošću ili izdajom. Davno su kazali kako je riječ nerijetko opasnija od bilo kojeg oružja. Olako izgovorene riječi, optužbe, uvrede u javnom prostoru proizvode tempirane bombe, djecu koja sutra od neke nove škole mogu napraviti mjesto zločina. Često i radi toga da bi postala heroji virtualnog svijeta (TikToka). Koji ih i odgaja za nasilnike naše stvarne surove svakodnevice.

Jozo Pavković / Večernji list


WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com